Tanja Stupar-Trifunović

Hobitska posla i bosanskohercegovačka zbilja

Alan Pejković, Kakav hobit, takav insan, Bijela vrana, Švedska, 2011.

Prva pjesnička zbirka Alana Pejkovića Kakav hobit, takav insan odaje zrelog autora čije je glavno i ubitačno oružje kroz cijelu knjigu oštra ironija, koja ima funkciju da čitaocu ponudi neku vrstu instant katarze. Barem po jednu ''malu spoznaju'' nudi gotovo svaka pjesma ove zbirke, dovodeći nas do mikrokosmičkih uvida  na vrlo duhovit, na momente i opor, crnohumoran način.

Knjiga je izdijeljena na pet jasno defininisanih ciklusa: ”Hobitska posla”, ”Iz ljubavne kutije”, ”Ispod jednog hvarskog kamena”, ”Obzervacije sa strmine”, te ”Refleksija iz tupog kuta ponoći”. Alan Pejković gradi prvi i temeljni ciklus ''Hobitska posla'' na ironiji zasnovanoj na opozitnom odnosu, s jedne strane Tolkina i njegovih junaka u Gospodaru prstenova koji obiluje s bogatom maštom i junačkim podvizima, a s druge strane svedene, mimikrijske stvarnosti života kakvim živimo. Pejković potcrtava paradokse koji ukazuju na to da je Tolkinov svijet stvarniji od našeg, da su emocije dublje, da dobro ima snage da se suprotstavi zlu, da je smisao naglašen, dok s druge strane živimo svakodnevicu koja opasno zaudara po besmislu. Tolkinovi junaci, gurnuti u svijet običnosti, ne djeluju tako grandiozno; u sudaru sa šalterskom službenicom i domaćom administracijom čak i oni gube. U Bosni i Hercegovini, opet, gube jer nisu konstitutivni i samim tim neprimjetni su. U ljubavi i životu gube jer ovdje višak herojstva često košta glave.Tolkinovi junaci, odnosno Pejkovićevi junaci  posuđeni od Tolkina i bačeni u našu stvarnost, preoblikuju se u luzere i antijunake. Stvarnost ih dekonstruiše i oni dekonstruišu nju, u krajnjem oni postaju naše ogledalo. Oni postaju mi koji ne dobijaju bitke, kojima prsten (bračni ili onaj magični, svejedno) lako sklizne, čija junaštva se, kako godine odmiču, tanje skupa sa idealima, a raste samo pivski stomak, mi koji oklijevamo i mi koji pokušavamo da budemo... Ne, ne pokušavamo više nipošto da budemo junaci ili neko, bilo ko, već samo da budemo.

Sjajno je kako je Pejković sjedinio ova dva svijeta, svijet genijalnog pisca i ''mali'' svijet ljudskih života. Uz brilijantnu i bockavu ironiju on je u zaokruženoj i uspjeloj pjesničkoj zbirci portretisao bosanskohercegovačku i regionalnu stvarnost kao stvarnost jednog društva, ali i intimnu stvarnost savremenog čovjeka, koja se lamata između tolkinovski nastrojenog svijeta čuda i svakodnevnice brutalno svedene  na daljinski i limenku s pivom.

Pejković nije poštedio ni ''istorijsko naslijeđe'' (ili ono nije poštedilo njega?), a istorija na Balkanu ima svoja pravila, svoje zamke i svoja krvava razriješenja. Pejkoviću su historijski apsurdi oličeni u propalim ideologijama dobro došli da prokaže njihove krhke temelje i očekivane sunovrate.
Naš/Pejkovićev Frodo naspram Tolkinovog Froda bi izgledao ovako:

Frodina sudbina
Da je Frodo živio u neko drugo vrijeme na brdovitom Balkanu
Sigurno bi bio đak pješak sa obiljem petica u crvenoj đačkoj knjižici
Kasnije bi bio napredan omladinac, kao Bane, dobri sin iz jednog starog hita.
Pa nosilac velikih poruka.
Možda i književnik u službi režima.
Ovako je samo spasio svijet.

Ako bismo pratili putanju ironije kod Pejkovića, vidjeli bismo da je ona na svom vrhuncu u prvom i pretposljednjem i posljednjem ciklusu knjige; u središnjim ciklusima autor nudi jednu intimniju, liričniju stranu života, koja je utemeljena na ljubavi, odnosima, vezi između mušarca i žene, porodičnim vezama – to je prostor nježnosti u knjizi. Pejković nas u ovim ciklusima iznenađuje toplinom, zgusnutošću i slojevitošću osjećanja, koja možemo čitati upravo kroz relacije među ljudima, kroz veze koje su ogledalo i nas i onog drugog. To su pjesme u kojima se ''biće odmotava'' i ukazuje na svoju ranjivu nutrinu. Ni u ovim pjesmama ne manjka ironičnog jer ironija je upotrijebljena kao odmak od mogućnosti da autora osjećajnost usisa i učini patetičnim, ali ovdje je to neka druga i drugačija ironija s manje oštrica nego u prvom i završnom ciklusu.

Dok je u prvom ciklusu inspirisan hobitima koji nude obilje metafora lako sprovodljivih kroz svoja tolkinovska tijela, u pretposljednjem ciklusu Pejković prelazi na manje imaginaran svijet; ali, paradoksalno, upravu tu otkrivamo da ovaj tzv. stvarni svijet počiva na temeljima fantastičnog, na šta će nam autor ukazivati svojim pjesmama. Njegovi ’’junaci’’ su političari, probisvijeti, erotomani, režimski pisci, različiti ludaci, prije svega jedan svijet lišen metaforičkog, direktan i surov i upravo takvim slikama Pejković pravi portret društvu ''ozbiljnih pajaca'' koji se poigravaju našim životima, ali i sudbinom čovječanstva.

Ono što Pejković nudi u svojoj knjizi mogli bismo nazvati uspjelom angažovanom poezijom. On je jasan i otvoren, ali nikad lišen poetskog i nikad banalan. On se ne libi angažovanosti, ali se libi gluposti i površnosti. Njegova poezija ne izvikuje kratkotrajne parole nego govori životne istine.

Knjigu poezije Kakav hobit, takav insan možemo čitati/doživjeti i kao poetizovanu priču o usamljenom čovjeku u savremenom svijetu, što ─ da budemo jasni ─ Pejković ne uzima zdravo za gotovo već i ovu poziciju gleda ’’iskosa’’, ironizira i ismijava, svjestan da je svaka poza samo poza a ne život, i da je podsmijeh istoj često ljekovit. Zato je ovo knjiga koja će nas,  nadajmo se, bar malo izliječiti.