In memoriam: VIRGILIJE NEVJESTIĆ (Kolo, 22.XI 1935 – Paris, 25.VIII 2009)

Azra Begić

VIRGIL: Nostalgija svjetlosti
Zapis o životopisu

Sve je samo jošpočetakbeskonačnosti iz kojeće granutisvjetlost, da razbije sve mrakove u našimskučenimegzistencijamakojemjerimoiluzornimpotrebama.
Virgilije, iz Dnevnika

Virgilije Nevjestić ostavio je iza sebe ogroman i, usuđujem se reći, gotovo nesaglediv opus. Godine 2004. Biserka Rauter-Plančić, autorica velike Virgilijeve izložbe održane u Klovićevim dvorima u Zagrebu 1998., popraćene reprezentativnim katalogom-monografijom, piše da je izgravirao više od 11.000 grafičkih ploča, od kojih mnoge nije stigao otisnuti, realizirao na desetine grafičkih mapa i bibliofilskih izdanja (među kojima su i njegove zbirke pjesama), bezbroj crteža, na stotine slika u ulju, akvarelu i pastelu; bavio se i keramikom. Bio je grafičar, slikar i pjesnik, ali je uvijek isticao ono prvo; znao je reći da: “gravira krvlju” a, prema zapisu na jednoj grafici, “nije li rez igle produžetak krvotoka, možeš sve baciti u smeće”. Napisao je i ovo: “Nisam ja izabrao grafiku, grafika je izabrala mene”. U suštini, bio je pjesnik i u svom likovnom stvaralaštvu, pa će njegovom djelu kritika najčešće pripisivati atribut “poetski”.

Nekada davno, krajem 60-ih i tijekom 70-ih godina minulog stoljeća, moji boravci u Parizu uključivali su i posjetu Virgilijevom gostoljubivom ateljeu na Boulevardu St. Jacques, gdje mi je, uz razgovor ugodni, u kome je sudjelovala i njegova Danielle, pokazivao svoje najnovije radove i pričao o peripetijama života u velikom svijetu.
Ponekad sam ga čak pratila u njegovim flanerijama po Latinskoj četvrti, pri čemu smo obavezno svraćali u “La Hune”, da pogledam njegove reprezentativne grafike koje je ova galerija promicala, izlagala i prodavala, zajedno sa grafikama Maxa Ernsta, Hansa Hartunga i drugih velikana. Pamtim da su ga povodom njegove prve samostalne izložbe u ovoj galeriji 1972. proglasili “najboljim grafičarem Pariza”. Ukratko, družili smo se, ne mnogo ali lijepo.

Virgilije je bio jedan iz generacije “veličanstvenih” koja se prvi put zajedno predstavila na izložbi mladih slikara, vajara i grafičara iz BiH ujesen 1967. u Umjetničkoj galeriji u Sarajevu i Muzeju savremene umetnosti u Beogradu a potom i na izložbi Dix jeunesartistes de la Bosnie-Herzégovine, koju je belgijska kritika proglasila najboljom među pet tekućih izložaba u Palais des Beaux-Arts u Bruxellesu u januaru 1969. Sa nostalgijom se prisjećam kako je Virgilije u proljeće 1971. doputovao iz Pariza na otvorenje svoje izložbe u Maloj galeriji Umjetničke galerije: bio je trinaesti i posljednji u blistavoj seriji izlagača, a predgovor u katalogu napisao mu je direktor “La Hune” Bernard Gheerbrant. Umjetnička galerija Sarajevo Virgilija je i kasnije uvrštavala u reprezentativne izložbe b-h umjetnosti u nas i u svijetu.

Od Kola do Pariza

Zahvaljujući Virgiliju, selo Kolo kraj Duvna, poznato po buntovništvu još za kralja Tvrtka koji ga je za kaznu raselio, upisalo se i na mapu umjetnosti našeg vremena.
Pronosio ga je Virgilije životom i svijetom u svojoj duhovnoj i vizuelnoj poputbini: ne samo njegove priče i legende, pastorale i idile, njegovo crveno sunce i akvamarinski plavo nebo, sura brda i zemlju crvenicu, već i “oluje i mećave, gromove i tišine bespuća”, kako sam reče. Ali reći će i ovo: “Grad mi je dao da otkrijem ljepotu sela, ali nema povratka. Moji likovni problemi nisu vezani za selo, već za općeljudske probleme”. Time je odgovorio onima koji su pretjerano isticali njegovo porijeklo, neki u negativnom smislu, a neki opet diveći se njegovom začudnom senzibilitetu, ljepoti njegovog duktusa i njegovoj superiornosti, odnjegovanom ukusu i vrhunskim kriterijima, ali i fanatičnoj radinosti (1). No, stvari je najbolje postavio na svoje mjesto zagrebački kritičar Vladimir Maleković: “Pitamo se često o umjetnikovu seljačkom, balkanskom porijeklu, o arhaici koja posreduje u njegovu djelu između prošlosti i budućnosti. Ali, koliko tu ima malo istine. U Nevjestića, doduše, ima animizma i razornog nagona, ali to pripada svijetu njegovih uspomena i primisli. U djelu mu, međutim, zatječemo senzibilitet europskog reda; što bi drugo inače mogao sugerirati kultivirani detalj njegovih grafika?” (2).

Završiću ovaj odjeljak sa dvije bajkovite a znakovite priče. Prva je o tome kako je Virgilije dobio svoje pjesničko ime nomen est omen (3):nisu mu ga dale vile, nego duvanjski župnik. Pošto su sva “normalna” imena već bila “potrošena”, on je ovo osmo dijete u obitelji Nevjestić nazvao po nekom netom preminulom rimskom biskupu. Ujaku, koji je dječačića donio na krštenje, ime je župnik zapisao na parče papira, ovaj ga je gurnuo u džep, ali se na povratku kući tako podnapio, da je ceduljče izgubio, a od čudnovatog imena upamtio samo nešto kao Vrgo i Ile, pa su dječaka ovim imenima zvali sve do polaska u školu, kada se konačno mogao okititi svojim pravom imenom, ali Vrgu neće zaboraviti u svojim kasnijim zapisima. U drugoj priči, Stariji djeci pripovijedaju da se na vrhu brda zemlja spaja s nebom. U želji da dotakne nebo, mali se Ile jednom mukotrpno uspentrao na vrh obližnjeg brda, samo da bi ugledao drugi, još viši vrh, pa onaj još viši...U njemu se tada začela žudnja za najvišim vrhom: ona ga je na koncu i odvela u Pariz, metropolu svjetske umjetnosti.

U međuvremenu: Sarajevo-Zagreb (1953-1967)

Nakon položene male mature u gimnaziji u Duvnu, Virgilije je svoje umjetničko školovanje počeo u Školi primijenjenih umjetnosti u Sarajevu 1953/54., da bi već nakon prve godine prešao u Zagreb, u Školu primijenjene umjetnosti koja ga je oduševila i svojim programom i svojim nastavnim kadrom. Bez stipendije, prisiljen da se sam izdržava, on unatoč oskudici fanatično radi ne samo na svladavanju zanata u više likovnih disciplina, već i na svom općem obrazovanju; pohađa kurseve u večernjoj gimnaziji, a dušu hrani na izložbama, u kazalištu, te na dragocjenim književnim tribinama petkom u Gradskoj knjižnici, gdje nije samo pasivni slušalac. Otkida od usta da bi kupio knjige i platio ulaznice za kulturne priredbe. U svojim lektirama veoma je izbirljiv: već sada, on nije zbunjeni seljak u velikom gradu, nego respektabilni intelektualac koji zna šta hoće i kome ugledni književni časopisi (Republika, Forum) objavljuju pjesme i ilustracije. Po završetku škole 1959. upisuje se na Akademiju likovnih umjetnosti, gdje će mu predavati čitava plejada uglednih profesora: kasnije će reći da je najviše naučio od Ive Šebalja i Alberta Kinerta. U početku misli da će biti slikar, jedno vrijeme čak razmišlja o kiparstvu, ali je pri završetku studija 1963. siguran da će njegov kraljevski put biti grafika. Zbog odsluženja vojnog roka, majstorsku radionicu Marijana Detonija polazit će 1964-1966. i tu će izrasti u pravog majstora grafičkog umijeća, koji najtanahnija grafička tkanja preobražava u oblike začudne ljepote. Još kao postdiplomac izlagao je na značajnim izložbama u zemlji i inozemstvu, a 1966. okitio se i sa dvije prestižne nagrade: prvom (Grandprix) na IV zagrebačkoj izložbi jugoslavenske grafike i drugom i otkupnom na I međunarodnom bijenalu grafike u Krakovu. O njemu se piše i govori, njegova fantazmagorična umjetnost izaziva oprečna mišljenja.

Nadrealizam ili fantastika?

U početku, u ocjeni Virgilijevog rada kritika je podijeljena: jedni imaju puna usta hvale (V. Maleković i Elena Cvetkova iz Zagreba, Marija Pušić iz Beograda te M. Karamehmedović i S. Hasanefendić iz Sarajeva), drugi mu spočitavaju da je narativan, literaran, sentimentalan i konzervativan (među ovima je i Zvonko Maković, koji mu nalazi i neke stručne zamjerke). U to vrijeme avangardna pozicija pripadala je lirskoj i geometrijskoj apstrakciji i novim tendencijama, “progresivnim” trendovima u koje se Virgilijeva grafika ni slučajno ne bi mogla uvrstiti. No Virgilije se nije dao zbuniti, ni tada ni poslije: ostao je svoj, i u Zagrebu, i u Parizu. Znatno kasnije, (1982) pojasnit će svoju poziciju u razgovoru sa Mirkom Galićem: “Konzervativan je onaj čovjek koji se nije maknuo sa stope zemlje na kojoj je rođen; avangardan čovjek, međutim, zaboravlja gdje je rođen. Ja nisam ostao zarobljen ognjištem, ali nisam nikad zaboravio gdje sam rođen.”

U početku, i u Zagrebu i u Parizu, Virgilija su svrstavali među nadrealiste, što u Zagrebu, uz par izuzetaka, u to vrijeme baš i nije bio neki kompliment. Vladimir Maleković vehementno se protivio takvom etiketiranju. Po njemu, Virgilije je različit od “nadrealističke šarade” i od “nadrealističkog aktiviteta misli” i kod njega je na djelu “poetska destrukcija stvarnosti – koja je utjelovljena pretvaranjem predmeta u protoplazmatske forme – zapravo je prosvjed protiv rasapa i pustoši koji nas okružuju...” (4) No, Biserka Rauter Plančić, najbolji poznavalac života i rada našeg umjetnika, njegov opus je krajem prošlog stoljeća ipak podijelila u dva razdoblja: poetski nadrealizam i poetski realizam.

Nadrealizam je u beogradskom slikarstvu, i poslije Drugog svjetskog rata, imao svoje veoma uvažene sljedbenike (Grupa “Mediala” formirana 1958. i neki umjetnici van grupa) (5) , ali se i njih u to vrijeme svrstavalo u fantastiku i fantastičnu umjetnost. Tijekom 5o–ih i 6o–ih godina uticaj “fantasmagičara” osjećao se u Evropi. U Belgiji djeluje C.I.A.F.M.A. (CentreInternational de l' ActualitéFantastique et Magique), koji izdaje časopis “Fantasmagie” u Bruxellesu (6), priređuje internacionalne izložbe i ima svoje ogranke i saradnike u Francuskoj, Holandiji, Jugoslaviji i drugim evropskim zemljama. Sve ovo znam iz vlastitog iskustva, a o tome su u svojim knjigama pisali Aleksa Čelebonović (koji je čak priredio izložbu fantastike u okviru Majskog salona 1966) i Miodrag B. Protić. U Parizu se fantastičnom umjetnošću najviše bavio teoretičar Marcel Brion. Budući da fantastika obuhvata i uže i šire područje od nadrealizma, te da nije ograničena na jednu epohu i jedan umjetnički pokret, čini mi se da bi i Virgilije, u svojoj prvoj fazi, tu mogao bar donekle naći svoje mjesto. Doduše, u svom eseju “Nadrealizam i hrvatsko slikarstvo” Igor Zidić nazvao ga je “naturalistom fantastičnoga”, ali se sam autor protivio svakom svrstavanju u pretince, hvaleći se kasnije da ga u Parizu, kome duguje i svoje umjetničko ime Virgil, smatraju umjetnikom “van klase”. Istini za volju, fantastika više nema mjesto u novijim historijama moderne umjetnosti.

Jedno je sigurno: Virgilije teško da može biti svrstan u nadrealizam u prvobitnom, ortodoksnom smislu tog pojma, već i zato što ne odbacuje ni etičke ni estetičke norme i što uvažava tradiciju, a u zapisima u njegovom Dnevniku i na njegovim grafikama ukazuje se kao moralista; humanista je na svaki način. Kao i nadrealisti, i on spaja međusobno strane predmete i ideje (čitav niz disparatnih prizora nastanjuje njegove grafike), a uz transformiranu stvarnost koristi i podsvijest i snove (neka njegova djela nose naziv Metamorfozajednog sna), ali to su radili i umjetnici davno prije nadrealista (sjetimo se Hyeronimusa Boscha!). Strana kritika dovodiće ga u vezu sa Chagallom i Ensorom, no on je priznavao samo uticaje starih kineskih grafika i japanskih drvoreza; za savremene japanske grafičare govorio je da su se “amerikanizirali”.

Ne mogu ovdje govoriti o Virgilijevim grafikama nastalim prije naše izložbe 1967., iz prostog razloga što ih čak ni B. Rauter-Plančić, ne spominje u navedenoj monografiji, a u njoj nema ni reprodukcija djela ranijih od 1968. Nema traženja puta, nema lutanja ni tapkanja u mjestu, pa se čini da je Virgilijeva umjetnost nikla savršena i potpuna, kao Atena iz Zevsove glave; ili je pak umjetnik sam zameo tragove. Na svojim prvim poznatim nam grafikama Virgilije miješa san i javu, a kada, znatno kasnije, iščeznu snovi i fantazije, na njegovim slikama ostaće java − manje uzbudljiva, pa makar bila i “poetska”. Ali o tom potom. Inspiraciju u početku najčešće crpi iz Biblije (Stvaranjesvijeta, Triptihbiblijski, 1967), tehnika je bakropis i suha igla, boje još nema. U Triptihu kompozicija ide po vertikali, a horizontalna pruga na sredini podsjeća na križ. Pred nama je koloplet raznorodnih figura povezanih u veliku, labavu, vertikalnu formu; crtež je precizan i minuciozan, oblici ponegdje nerazlučeni, format grafičkog otiska nevelik: Virgilije je čitav život bio i ostao majstor minijature. O njegovim eksponatima iz slijedeće godine pisala sam u katalogu briselske izložbe: “Njegove kompozicije ... napučene su ljudima, životinjama, skeletima, larvama, hibridima, čudovištima svih vrsta, nagomilanim u kompaktne grozdove. Ovi krajolici strašni i razdirući ... nude nam fragmente nostalgije za jednim boljim životom izazivajući, istovremeno, prijeteće vizije destrukcije i ništavila...” Što se tretmana tiče, u kasnijim djelima, sa linearnog će preći na tonsko oblikovanje predmeta.

Virglije u Parizu

Zahvaljujući Virgilijevim uspjesima u domovini i van nje, Mladenka Šolman uvrstiće ga u jugoslavenski izbor za Bijenale mladih u Parizu 1967., čak će ga nagovoriti da u oktobru otputuje u Francusku: nije ni slutio da je to za sav život. Njegov uspjeh na bijenalu je spektakularan: pred njim se otvara čitav niz mogućnosti i ponuda. Ipak, nije sve ružičasto u dalekom svijetu (bez novca, bez dokumenata i dozvole stalnog boravka), ali mu uspijeva da uđe u prestižni atelje Johnnyja Friedlaendera, što mu je omogućilo da radeći danonoćno u 1968. i 1969. realizira niz svojih blistavih djela, u koje postepeno uvodi boju, a čudesne efekte postiže primjenom akvatinte, koju će od tada kombinirati sa drugim tehnikama (bakropis, bakrorez, suha igla, vernis mou, mezzotinta). Valja napomenuti da Virgilije svoje grafike urezuje direktno u materijal, bez prethodnog crteža (u malim crtaćim blokovima samo “memorira ideju”); da sam priprema ploču za štampu, najčešće više ploča za grafike u boji; da sam obavlja tiskanje na vlastitoj presi i to na najfinijim, obično ručno rađenim papirima a ponekad i rukom boji otiske ( uvijek radi u malim tiražima): on je u grafici pravi homouniversalis. Vrijedi zabilježiti da mu od samog početka podršku pruža vrhunska francuska kulturna institucija Bibliothčque Nationale, sa svojim grafičkim odjelom i njegovim šefovima od J.Adhemara do Jeanine Warnod: oni ga redovno otkupljuju, kolekcioniraju i izlažu; kod njih se nalazi velika zbirka Virgilijevih grafičkih radova.

Ubrzo po dolasku u Pariz Virgilije susreće svoju doživotnu družicu Danielle i, poslije niza peripetija, ali i umjetnikovih zavidnih uspjeha na međunarodnoj sceni, njih dvoje 1971. useljavaju u prostrani državni atelje na Montparnasseu, gdje će ostati do kraja. Dodjela ateljea bila je Virgiliju draža, čak i od već primljene fantastične nagrade PremioBiella u Italiji, koju su mu za grafiku Hommage à F.G. Lorcadodijelili kritičari vrhunske međunarodne reputacije (Jacques Lassaigne, Jiŕy Kotalik, Luigi Carluccio, Wieland Schmidt ...); u konkurenciji su bili i neki od najpoznatijih svjetskih grafičara. Nagrada je uključivala milijun lira i uvrštenje njegovih grafika u sto svjetskih muzeja i galerija. Tako je mogao obaviti jednomjesečno studijsko putovanje po Italiji, a u mjestu Rapallo susreo je Ezru Pounda i s njime se sprijateljio. Te godine otpočeo je graviranje Danteove “Božanstvene komedije”, a dovršio ju je tek 1977. Znalački je interpretirao Danteove stihove, a Pakao, Čistilište i Raj našli su se okupljeni na 38 listova grafičke mape, kojima je priključio Danteov portret; sve skupa smjestio je u rukom oslikanu kožnu kutiju vlastite izrade. Početkom 1972. upustio se u golem autobiografski poduhvat (njegov radni dan ponekad je trajao i do 20 sati ): od januara do decembra svakoga je dana izgravirao po jednu ploču o onome što se događalo u svijetu, o tome šta je vidio, doživio, sanjao, fantazirao, promislio, čitao (među inim Valerya , Eluarda, Kierkegorda, Hölderlina) – u kući, u šetnji, u vozu a ponajviše u kafani (u džepu je uvijek nosio bakarnu pločicu i iglu za rezanje, a rad je dovršavao u ateljeu) i, na koncu, sve skupa je transformirao u čarobne grafike koje je mozaično ukomponirao na 12 listova za 12 mjeseci; među njih je umetnuo i 4 grafike za 4 godišnja doba, što je dalo impozantnu zbirku od 369 grafika pod nazivom “Le Journal du vagabond” (Dnevnik skitnice). “To je bez sumnje jedan od najvećih poduhvata današnje grafike. U cijelosti ga je ostvario jedan jedini čovjek”, s udivljenjem je napisao P. Descargues. Tri godine kasnije, 1975., Virgilije će ponovo uraditi svoj jednogodišnji autobiografski kalendarij: ovaj put bio je to “Le Journal du solitaire” (Dnevnik usamljenika). Godinama je ponavljao da “ispituje samoću”: sada je došlo vrijeme da sebi i drugima pokaže kako izgleda svakodnevica jednog samotnjaka.. Tih godina pojavili su se radovi naglašene erotike, koja će ga ubuduće sve više zaokupljati (Svlačenječarapa, etc.), mada se ne lišava ni njemu svojstvenih fantazmagorično intoniranih prizora (Dialogueavec la mort – Razgovor sa smrću). Njegova grafička mapa “Le vagabond au paradis” (Skitnica u raju), u izdanju Zbirke Biškupić iz Zagreba iz 1974, sa predgovorom P. Matvejevića, vrvi ironičnim zapisima na račun pariških trgovaca umjetninama koji na njemu debelo zarađuju, na račun kritičara koji protežiraju netalentirane i osrednje; pri tome se ne libi vulgarnosti, čak ni psovke; ironija i sarkazam su očigledni. Naime, još od 1968. Virgilije urezuje manje ili veće zapise u svoje grafike; u početku tvrdi da oni nemaju literarnu već likovnu vrijednost; kasnije će oni zadobivati sve veći značaj. Od 1974. radi na bibliofilskim izdanjima: prvo je “La poésie – A.B. Šimić”, kojim je predstavio Parizu svog obožavanog pjesnika, a tu je i zbirka pjesama njegovog prijatelja i poštovaoca Pierra Seghersa “Au seuil de l'oubli” (Na pragu zaborava), za koju je uz svoje grafike osobno izgravirao Seghersove stihove: proglasili su je za najljepšu francusku knjigu u 1976. godini; slijedi “La bague” (Prsten) Dragutina Tadijanovića sa predgovorom Jure Kaštelana. Nešto ranije, u proljeće 1975., priredio je u galeriji “La Pochade” prvu izložbu svojih uljanih slika, koja je više oduševila publiku nego kritiku. No Virgilije se nije dao zbuniti, nastavio je slikati, često na veoma starim platnima koje je posebnim metodama preparirao. Ta njegova ulja (nikada ne upotrebljava akrilik, jer “ružno stari”) najčešće su snažnih, gotovo vrištećih boja (crvena, modra, zelena, žuta) i nerijetko veoma velikih formata; u početku su na njima prikazani pojednostavljeni i valoviti oblici nekih nedefiniranih, gotovo apstraktnih prizora (po jednoj takvoj slici iz 1971. nazvala sam ovaj tekst), a ima ih komponiranih mozaično, poput listova iz njegovih “Journalsa”; kasnije je sve izraženije kretanje prema realizmu (već od 1977). U Virgilijevim pastelima također prevladava intenzivni kolorit, dok su mu akvareli lagahni i prozračni. Prvorazrednu vrijednost imaju njegovi maestralni crteži u olovkama i tušu, u koje kadikad utiskuje grafičke medaljone; posebnu skupinu čine crteži tušem na starim pergamentima, od kojih su neki iz XVI st. Virgilije ne bi bio tako vrhunski grafičar da nije tako blistav crtač.

Profesor restauratorima

Godine 1978. Virgilije se zaposlio kao profesor u Francuskom institutu za restauriranje umjetničkih djela (IFROA), da bi uskoro postao i njegov šef. To mu je omogućilo da svoje veliko poznavanje slikarskih tehnika s uspjehom prenese mladima (neki njegovi studenti našli su zaposlenje u Louvreu). Kasnije je vodio i ljetnu radionicu za restauraciju fresaka u Saint-Savin sur Gartempe, a od 1987. i svoju privatnu Académie Virgil. Spomena je vrijedno da je Virgilije 1982. izlagao u Beaubourgu, pa je tako bio drugi naš izlagač u ovom slavnom Centru (poslije Brace Dimitrijevića). No vratimo se 1978., kada mu je priređena izložba u Collegiumu artisticumu, koju je u jednom intervjuu 2006. nazvao svojom “najvećom izložbom”. Inicijator je bio Fuad Hadžihalilović, njegov kolega iz ŠPU u Sarajevu, a realizator agilna Planinka Mikulić, koja je u katalogu donijela popis svih izložaka. Izložba je imala veliki odjek, a slijedeća je održana u istoj galeriji 2006, opet na inicijativu Hadžihalilovića: ko je tada mogao slutiti da će biti oproštajna! I inače su Virgiliju priređivane brojne izložbe diljem BiH, nerijetko posredstvom njegovog prijatelja Lene Kovačevića, a 1992., neposredno pred agresiju na našu zemlju, govorilo se o tome da će on pokloniti 150 svojih djela Trebinju, da budu izložena u Zavičajnom muzeju. Prije toga poklonio je Mostaru, u kome je imao ili će imati zapažene izložbe (u Galeriji “Andreas” 1989., u Galeriji “Calamus” 2001) svoju grafičku mapu rađenu u počast Aleksi Šantiću, a realizirao je i ciklus grafika “Pjesma o izvoru”, posvećen Maku Dizdaru (1985), u prijevodu Jean-Louisa Depierrisa. Dobro pamtim i da se godinama zalagao za osnivanje Kabineta grafike BiH u Sarajevu. Bio je spreman da nam u tu svrhu pošalje veliki broj svojih radova, ali nikada nije došlo do ostvarenja ove briljantne ideje, budući da kultura u nas, ni tada kao ni danas, nije bila u prvom planu onima koji “kišu daju”. Prije toga, Sarajevo je, pored više gradova u Hrvatskoj, vidjelo njegovu izložbu “Hommage à Danielle”, posvećenu voljenoj ženi koja je umrla 2002. Osim brojnih nagrada na izložbama, u Zagrebu je dobio nagradu “Josip Račić” (1974), a u Sarajevu 27-julsku nagradu (1983), čiji je cjelokupan iznos poslao biblioteci u Duvnu. Svoju je Bosnu prikazao u brojnim radovima a posebno u ciklusu grafika “U počast mojoj Bosni” (ima i Oda Hercegovini), a na jednoj grafici iz ciklusa “Ex lex” stoji zapis: “Brat je mio koje vjere bio samo nek je Bosanac”. Zapravo je bio umjetnik sa tri domovine: nikada nije zaboravio da je Hrvat i šta sve duguje Hrvatskoj i Zagrebu, ali je isto tako znao reći: “Ja pripadam Francuskoj”.

Tijekom agresije na Hrvatsku i BiH govorio je i pisao tumačeći što se tu zapravo događa. Naslikao je veliko platno Hommage à Vukovar, sa kućama komponiranim u vidu križa, sa dva ljupka anđela koji navješćuju nadu. Mnogo je slika posvećeno Vukovaru, ima ih sa rascvalim drvećem i golubicama (koje su česte, pogotovo u njegovom kasnijem opusu koji obiluje romantikom), te ruševinama u pozadini. Iz kasnijih su godina i njegove mape “Neizvjesni dnevnik” i “Kaos”.

Virgilijeve izložbe niko nije u cijelosti pobrojao niti je iko donio njegovu potpunu bibliografiju, a djela su mu samo djelomično katalogizirana i to ne uvijek po stručnim standardima (7). Osim likovnih radova, iza njega su ostale hiljade stranica njegovog Dnevnika, koje su, pored dnevnih zapisa, pune filozofskih razmatranja o svijetu i životu, njegova objavljena studija o tehnici bakropisa, a bibliofilska izdanja : “Mémoire amoureuse” (Ljubavno sjećanje), “Dans l'oeil” (U oku), “Un peu d' amour” (Malo ljubavi), “Ibi, ljubavi moja” i “Appel” (Zov) sadrže čitave rukoveti njegovih stihova, među kojima ima izvrsnih. Što se tiče grafičkih mapa i bibliofilskih izdanja rađenih u počast velikanima kista i riječi, mnogo je više onih posvećenih književnicima, nego slikarima. Pored već spomenutih, radio je u počast Salomonu (“Le cantique de cantiques” – Pjesma nad pjesmama) La Fontaineu, Baudelaireu (“Cvjetovi zla”), E.A. Poeu, Ezri Poundu, Pablu Nerudi, Samuelu Becketu, Tinu Ujeviću (“Lamentation quotidienne” – Svakidašnja jadikovka) , A.G. Matošu, Miroslavu Krleži (“Balade Petrice Kerempuha”), Ivi Andriću, Mati Ganzi i Stjepanu Čuiću, te slikarima Fouquetu, Daumieru i Manetu, ali ovo nije potpuni spisak.

Zaključak o životopisu

Virgilijev osnovni pokretač, po mišljenju mnogih, bila je ljubav, koja je upisana i u ime nekih njegovih grafika (In nomineamore, Omniavincitamor – U ime ljubavi, Sve pobjeđuje ljubav, etc.) kao i u naslove njegovih pjesničkih zbirki, a da i ne govorimo o brojnim zapisima i komentarima na grafikama i u Dnevniku (“Slikati znači voljeti”, “Cilj je srce u kome je sunce”), čak je i “moral zakon srca” (zapis: “La morale est la loi du coeur” – Petrarque ). Po Virgiliju, bratstvo svih ljudi ogleda se i u tome što je “krv svih ljudi crvena”. To ne znači da on neće žigosati ljudske mane na sva usta i u svakoj prilici: on za sve ima oblik i ime, njemu se ne može podvaliti. Posebno ga ljute događanja na savremenoj umjetničkoj sceni (“parade”, “žongliranje”, “kvaziestetika”, “izmišljeni talenti”, “dosjetke” umjesto teškog radakoji je za njega bio zakon. A bit njegovog postojanja bilo je stvaranje, pa tako piše: “Baciti se svakog trenutka u ponor svoga bitka i biti svakog momenta okrenut čarima i misterijama stvaranja”; i: “Idem od zemlje do zemlje i sve što se ukaže na putu upozorava da mi nismo ništa – sve je ono što radimo”. Virgilijev opus sadrži čitav spektar osjećanja – od najuzvišenijih do onih iz najdubljih ambisa ljudske duše. Značajke mu je dobro sažela Ljerka Schiffer u predgovoru katalogu izložbe u Collegiumu 2006: “Djelo mu je aluzivno i asocijativno, bizarno i svakodnevno, transcendentno i alegorijsko, simboličko, erotičko i oniričko, nadrealno i zbiljsko, protestno i kritičko.” Na grafici Il fautetreseul (Treba biti sam) iz 1970. ovaj poklonik sunca koje razgoni mrakove zapisao je: “Jednoga dana sunce će biti tvoj spomenik”. No najbolji spomenik on je podigao sam sebi: “rukotvornij” i “njerukotvornij”, pa je njegov opus, uz ostalo, veličanstvena “pohvalaruci”.

N a p o m e n e :

“Patricij a bosanski seljak” (Seid Hasanefendić), “Virgil ili parabola o pastiru” (Raul-Jean Moulin), “Bošnjak sa Montparnassea” (Pierre Seghers), “duvanjski težak” (Predrag Matvejević) i drugi.

“Bogatstvo skitnice”, Vjesnik, Zagreb 7.IV 1974.

To ime kao da ga je predodredilo da, kao zreo umjetnik, grafičkim sredstvima reintrepretira Danteovu “Božanstvenu komediju”.

Virgilije ili poetska neravnodušnost, Vjesnik 14.X 1970.

O zračenju nadrealizma u urbanoj kulturi XX stoljeća vidjeti veoma korisnu studiju Hanife Kapidžić-Osmanagić “Konvulzivna ljepota nadrealističkog slikarstva”, Novi izraz, br. 16-17, str. 113-123.

Godine 1964. bila sam glavna saradnica u pripremi trobroja ovog časopisa (17-18-19) posvećenog jugoslavenskoj fantastičnoj i magičkoj umjetnosti i književnosti.

U tom pogledu uzorni su katalozi galerije “La Hune”.

N.B. Da ne bih ovaj tekst suviše opteretila i time ga znatno produžila, uglavnom sam se morala odreći obimnog citiranja izvora. Podaci o Virgiliju kolaju, a često se i ponavljaju, u esejima, kritikama, intervjuima i napisima već spomenutih ali i niza drugih autora: V. Majdandžića, P. Vasića, D. Pavičić, M. Memije, I. Biard, Ž. Čorak, V. Tenžere, M. Šigir, S. Kljujića, Ž. Sabola, J. Lassaignea, J. Warnod, V. Hadžismajlovića, A. Čelebonovića, I. Krzovića, Č. Kisića, A. Kebe, fra V. Karačića, A. Abadžić-Hodžić, Z. Brajković, fra M. Karamatića... Obiman dosje V. Nevjestića nalazi se u Umjetničkoj galeriji BiH.