Početak | Izraz | Ko je ko | Nastanak PEN-a | Kontakt | Povelja Međunarodnog PEN-a

 

Poetika sa margine Radomira Konstantinovića
Hanifa Kapidžić-Osmanagić

Krajem šezdesetih i u sedamdesetim godinama prošlog vijeka Radomir Konstantinović (27. 03. 1928.-27. 10. 2011)  „prelistavao“ je za Treći program Radio Beograda jugoslovenske časopise („Radomir Konstantinović prelistava časopise“), lično šaljući u eter utiske o svojim lektirama. Ti sastavi sačuvani su do danas neobjavljeni u autorovoj zaostavštini. Ispostavilo se da se gotovo polovina njih odnosi na časopise koji su izlazili u Sarajevu. Tu su, u prvom redu i najvećim dijelom, mjesečni časopis za književnu i umjetničku kritiku „Izraz“, dvonedjeljna revija za umjetnost, nauku i društvena pitanja „Odjek“, ponekad „Život“, časopis za književnost i kulturu.
Poznata je prisutnost čovjeka i djela Radomira Konstantinovića u Sarajevu i Bosni i Hercegovini 1958. godine sarajevska „Svjetlost“ objavila je roman Čisti i prljavi. 1962. bio je laureat godišnje nagrade časopisa „Izraz“ za esej Gde je Tolstoj? 1979. godine pripala mu je bosansko-hercegovačka nagrada „Braća Šimić“ za esej o Hamzi Humi. Njegovo djelo se u Sarajevu pratilo i komentarisalo. 1985. godine postao je i dobitnik značajne nagrade „Miroslav Krleža“, koju je dodjeljivao časopis „Odjek“ urednika Čede Kisića. A od 2003. godine Konstantinović  je, ovaj put inostrani, vanjski član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine. Znano je i da je pet dana nakon početka opsade Sarajeva 1992. Radomir Konstantinović osnovao Beogradski krug nezavisnih intelektualaca koji se protive ratu i definisao drugu Srbiju.
Sarajevska izdavačka kuća University Press urednika Dragana Markovića obnovila je 2009. godine izdanje Konstantinovićeve Filosofije palanke. Isti izdavač ima čast da danas publikuje autorove neobjavljene tekstove o prilozima iz sarajevskih časopisa za književnost i kulturu iz vremena „prelistavanja“ za Radio Beograd. Jedan od njih nosi naslov Na margini programa. Milica Konstantinović adekvatno je predložila sarajevskom izdavaču da nova knjiga ponese naslov Na margini.
Kad sada iščitava ove napise sa „margine“ kritičarevog gustog filozofsko-književnog programa, čitalac je najprije zapanjen njihovom ljepotom, svježinom, umnošću: oni su sve samo ne „marginalni“, u smislu rutinske jezičke upotrebe. Na nivou teorijskog duha i kritičkog ukusa autora, oni se prirodno uvezuju u jednu novu Konstantinovićevu stvaralačku cjelinu, vjerni istovremeno osnovnoj intonaciji svakoga zasebno: ubjedljive cjeline i mogu sačiniti vrijedni nezavisni dijelovi, po prirodi Konstantinovićeve inspiracije svakako otvoreni i prema novim značenjima.
Radomir Konstantinović je, reklo bi se, privučen složenošću ali i jedinstvenošću ondašnje sarajevske kulturne sredine. Njenom „šarolikošću“, što je vrijednost koju u raznim prilikama i kvalifikacijama fenomena visoko cijeni. Saradnici sarajevskih časopisa pišu o zanimljivim događanjima iz svoje sredine, jednako kao i iz cijele Jugoslavije, kao što njeguju i relevantne prevode iz svijeta. Oni uostalom i dolaze iz raznih sredina tadašnje zajedničke zemlje. Po tradiciji koju je započeo osnivač i pokretački duh „Izraza“ Midhat Begić, za „Izraz“ namjenski pišu i inostrani pisci. Konstantinović će tako naglasiti da je Hans Robert Jaus  napisao i poslao jedan svoj prilog upravo za „Izraz“ (Šta znači estetsko iskustvo? 1979). Konstantinović će čak dva puta ovdje eksplicitno zabilježiti svoj stav prema „Izrazu“. Po njemu, „Izraz“ je „jedan od najboljih naših časopisa danas“. (1967. godine). I: „Izraz“ je, „van svake sumnje, najinteresantniji naš časopis u poslednje vreme“. (1968. godine). Takvo ubjeđenje objašnjava gotovo stalno Konstantinovićevo referiranje na tekstove iz ovog časopisa, njegovu privučenost i privrženost. Nije iskaz lokalnog ponosa prisjetiti se da je slično mišljenje o „Izrazu“ dijelio priličan broj savremenika.

* * *
Brojne su teme i bezbrojni povodi koji privuku pažnju autora dok prelistava časopise. Konstantinovića će uvijek zaustaviti primjer buđenja nužne kritičke svijesti, „artikulacija sveta i svesti“. Uvijek će biti protiv pozitivizma, koji isključuje metafiziku iz filozofije. Konstantinović će biti protiv fetišiziranog znanja. Nauka mora voditi računa o tome dokle dopiru njene  granice, pogotovo ona sklona pozitivizmu. Konstantinović potpisuje mišljenje Merleau-Pontyja: savršeno objašnjen svijet bio bi mrtav svijet. I apsolutni realizam morao bi se iskristalisati kao duhovni utopizam. Nije moguća ni konačna definicija čovjeka: i za njega čovjek može biti samo hajdegerovsko „biće daljinâ“. Konstantinovića posebno užasava tzv. „modularni čovjek“ savremenog američkog futurologa  Tofflera, za koga je on zamjenjiv koliko i obični upotrebni predmet iz konzumerističke vizije društva. Takav čovjek zamjenjuje “totalitarno“ prijateljstvo za veliki broj sitnih iskoristljivih i po upotrebi odbacivih poznanstava. Bježeći od „bola“ svakog dubokog osjećanja, modularni čovjek, u reduciranosti i otuđenosti svoga bića, može  dospjeti samo do „bola za bolom“ vlastite totalne praznine. Suprotno zahtjevima za svođenjem jedne kulture na njene najuže specifičnosti, Konstantinović će istaviti naprijed samo „istinu  večite, protivurečne složenosti i istoričnosti svih stvari.“
Sa takvim uvjerenjima, budući pisac knjige o Beckettu je već ovdje borac protiv manije vlasništva u kulturi. Onima koji se opterećuju čiji je Beckett, da li je Beckett francuski  pisac, Konstantinović će  odgovoriti: ni Irac ni Francuz, Beckett je čovjek „na krajnjoj granici bića“, onaj koji je proživio sve stadije rubnih ljudskih iskustava i o njima magistralno posvjedočio.
      Konstantinović će podcrtati bitnost saodnosa u kulturi, njihovih odjekivanja i oplođenja, koja omogućuje i nosi ljudski jezik. A jezik je i višestruk i višeznačan. Onaj kojim se čovjek služi „u kući“ analogan je ćutanju. Ali jezik se problematizuje i raslojava  u kriznoj situaciji:  kriza, međutim, znači ulazak u sferu pjesničkog govora: „Pesnik je otpadnik od modela“! I: „Pesma može što racionalna misao ne može“. Samo takva, slojevita, drugačija, različita, pjesma će i biti pjesmom. Po ovom autoru pjesme se plodno igraju sa svojim primaocima. A igrivost pjesme najbolje će predočiti esej, i to onaj u kome sloboda odgovara na slobodu.U vezi s tim Konstantinović  će uvijek povoljno vrednovati novu esejistiku i njen izuzetan rast u novom vremenu pisanja, u kome svakako ne opstaje odredbena tradicionalna podjela na žanrove.
Za zahvatanje i shvatanje poetskog čina, Konstantinović u prvom redu vjeruje samorefleksiji pjesnika. Stoga će bespoštedno kritikovati pisanje o poeziji koje s njom ne uspostavlja unutarnji odnos. Kritika radi kritike, akademska kritika usmjerena na samu sebe u stanju je oblikovati samo „fantomatsku prazninu“. Jedino samorefleksija pjesnika može uputiti ka shvatanju kako je lirizam uopšte moguć. U traganju za odgovorom na takvo pitanje, Konstantinović će naići u „Izrazu“ na Zapise bez datuma pjesnika Julijana Pšiboša. Njegovo lucidno iskustvo naš autor će suprotstaviti svakoj teoriji. Za Pšiboša pjesma je uvijek“ i promašaj i svest o promašaju,... to je dvostrukost zablude i istine, utopije i svesti o njoj, žudnje i nedostižnosti, dvostrukost pesničkog jezika koji isto toliko imenuje imenljivo koliko ukazuje na neimenljivo, i koji je isto toliko govor prisustva koliko je i govor odsustva“. (O Apolonu, Dafne i Julijanu Pšibošu).
Konstantinović će podvući udes, udesnost riječi kao takve, uz koju ga nadahnjuje iskaz urednika „Izraza“ pjesnika Huseina Tahmiščića: pjesnik ne može biti vlasnik riječi:

Reč manja i od zrna bibera
Daš joj sve što imaš
Ona postane ono što slika hoće
Pomoći ti nema

Za tu Tahmiščićevu Poslanicu o udesnosti reči Konstantinović će napisati da je „jedna od najznačajnijih pesama ovoga jezika novijeg vremena“.  (Duh humora – duh apsolutne negacije ili Udes reči 1970). Kod Tahmiščića, kao i kod Anđelka Vuletića, kao i nekih drugih, Konstantinović će uočiti sukladnost „filosofske svesti i nadrealističke inspiracije“. Konstantinović je savršeno svjestan paralelizma i nove vizije međuzavisnosti poezije u koju ponire filozofija, i filozofije koju proširuje čarobni štapić pjesme. On zna da je došlo vrijeme svijesti o neomeđenosti puteva čovjekovog saznanja.
Takva svijest uslovljava kod Konstantinovića kritiku Sartrea, koga inače izuzetno cijeni, i njegovog odnosa prema poeziji, njegovog negiranja tjelesnosti, „tela reči“. U nekim kontroverzama tako će optirati protiv Sartrea a za stavove strukturalista. Što mu neće zasmetati da i ove oštro stavi na tapet. On u svakom slučaju ne opovrgava ličnosti nego stavove. Alberta Camusa kritikovaće zbog njegovog stava o „univerzalizmu mediteranskog sunca“, koji spašava svijet: Konstantinović će reći da je to utopističko stanovište koje je istorijska stvarnost tako žestoko opovrgla: Camus vjeruje u spas od strane mediteranskog sunca upravo uoči Drugog svjetskog rata!
Uz Bahtinovu kritiku „materijalne kritike“ Konstantinović ističe njeno izjednačenje sa formalističkom kritikom. Dodajući kako Bahtin završava u idealizmu tradicionalne kritike. Uz pisanje o univerzalnosti Jausove teorije recepcije, Konstantinović, kao i uvijek, ima potrebu proširenja pojmova, formulisanja uslovnosti prijema kao takvog, sveopšteg primanja.
U cjelini, Radomir Konstantinović uvijek prvo nasluti, pa onda prepozna, razradi i osmisli univerzalnu paradoksalnost stvari i događanja. Stoga ne može čuditi što je on mislilac koji je protiv „svakog dogmatizma svakoga ideološkog usmerenja“.Karakteristika dogmatizma u tome je što je on uvijek „anti-humoran, smrknuto-ozbiljan, ne-igrački“. Konstantinović će glasati za humor, humornost, koja razara i razjeda opasni duh samozadovoljne ozbiljnosti; kao i za igrivost, za igru: čovjek i jeste onaj koji se igra, homo ludens.
U napisu izvanrednog naslova O Vagneru koji dubi na glavi Konstantinović će potencirati navode Thomasa Manna o tome da je „Vagner umetnik jer je veseo čovek“, koji se „na jednoj probi Tristana odjednom postavio na glavu“; isto kao što je Tolstoj „jednom prilikom iz nestašluka skočio  na leđa svoga pašenoga Bersa“! Jasno je koliko se ovakva svjedočenja suprotstavljaju viziji i potrebi „smrknute“ ozbiljnosti kao uslova za stvaralaštvo; a uz Wagnera koliko ona ugrožavaju pokušaje njegove zloupotrebe od strane nacizma.
Radomir Konstantinović izuzetno je privučen bilješkama Paula Valéryja u prevodu Kolje Mićevića, i to komentira u tekstu Beleška i san o  neposrednosti. „Izraz“ je uvodno bio prenio tekst Sveska B. 1910. Konstantinovića fascinira plodna kontradiktornost, ona paradoksalnost kojom Valéry pokušava, kako kaže, da ulovi samoga sebe, svoju za njega neuhvatljivu suštinu. Valéry želi, piše Konstantinović, „udovoljiti čudovišnim željama ljubitelja neposrednosti i ideja u njihovom sirovom stanju“. Radi se o ličnim Valéryjevim zabilješkama, nikome svjesno nenamijenjenim, koje donose njegove sumnje i tjeskobne upite. Konstantinović će, međutim, zaključiti kako je, suprotno od svjesne namjere, „beleška osuđena da se orkestrira u čitav jedan sistem“, poput „klice u nezaustavljivom zrenju“. Ali potreba bilježenja je tu. Konstantinović je sretan kad konstatuje: „Velika je i neiscrpna strast za beleškama“!
   
Poetika sa margine

Konstantinovićeva lična „strast za beleškama“, međutim, druge je vrste, ili će se barem drukčije ispoljavati. Znajući koliko dio upućuje na cjelinu i da bilješka ne može izbjeći svoje orkestriranje u sistem, - on će svoju mentalnu zabilješku razrađivati kao tekst, dopuštajući joj da se uobliči u sistem. Uprkos ma i relativnoj hitnosti reagovanja na podsticaj (Konstantinović u principu odmah tekstom reaguje na povode svog prelistavanja časopisa, uz objašnjenje ako to ponekad nije slučaj i ako se radi o „naknadnoj belešci“), pisac uspijeva da sistematično  odgovori na svaki „poziv“, da ispiše i izgovori u eter svoje svjedočenje o „susretu“.
  Ovo pisanje je odziv na  zov. Radomir Konstantinović ne „lovi sebe“ ali zato  čitalac, odnosno onaj prvobitni radio-slušalac, uvezuje rezultate ovog traganja i sam, u trenutku njegovog rađanja i oblikovanja, kroči ka naziranju cjelokupnog profila ovog istinski mislećeg čovjeka dvadesetog vijeka, onakvog s kakvim se na svom početku novi milenij i dalje nije uspio razgraničiti.
Dok su kod nekih spisatelja naznake „bilješka“, “zapis“, susret sa „margine“ i srodne tvrdnje ustvari znaci eventualne brzine u radu, skromnosti, pa i glumljene skromnosti, - kod Radomira Konstantinovića „beleška“, „naknadna beleška“, „zapis“ i slično predstavljaju uvijek, izričito, izabrano i voljno – poetičku odredbu. Radi se o uzdizanju kratke forme na nivo književno-kritičkog  žanra. Poznato je da je u nadrealizmu, kako kod Bretona (u Nadji jedna dugačka fusnota  ispod teksta stranice predstavlja  najvažniji vid njegovog odgovora na pitanje „Ko sam ja?), - tako eksplicitno i kod Marka Ristića – oporeknuta drugostepena vrijednost bilješke  koja ispod teksta pojašnjava neku njegovu „usputnu“ tvrdnju, onu koja nije zaslužila uvrštenje u glavni tok: - i kod Radomira Konstantinovića je „beleška“ uvijek u bitnom saodnosu sa polaznim, podsticajnim tekstom, ali on se kod njega samo podrazumijeva, „beleška“ ostaje i dalje, u zamisli, „ispod teksta“, ali su prostorne, situacione oznake izgubile svaku važnost. Na margini, u zapisima, ovaj autor ispisuje nešto što se svojim nizanjem ispostavlja kao jedna od značajnih njegovih teorijsko-kritičkih djelatnosti vremena. Pri tome Konstantinovićev tekst uvijek nosi svoj prepoznatljivi, znani sjaj i ljepotu. Filozof, sociolog, moderni antropolog, književnik, teoretičar i kritičar ovdje je na djelu sučeljenja sa stavovima drugih mislećih savremenika. Treba vjerovati da su podsticaji moćni, jer su takvi i odgovori. Važnost nove knjige iz zaostavštine je i u činjenici da se ona ukazuje kao spoznajna, kao podsticajna za razvojnu cjelinu, paralelna sa ostalim Konstantinovićevim djelatnostima, ali sigurno i prethodnička, kako u čitavom djelu tako i po njegovim uticajima. Knjiga  Na margini, jednom više, posvjedočiće o piščevoj i današnjoj aktuelnosti i njegovoj otvorenosti prema vremenu koje dolazi.

Sarajevo, septembar 2013.

Novi izraz #59-60

Davor Beganović

kvadrat1

Znanost o kulturi kao provokacija znanosti o književnosti

Marko Vešović

kvadrat1

Slovo o Ćamilu

Hanifa Kapidžić-Osmanagić

Poetika sa margine Radomira Konstantinovića

Selma Raljević

Modaliteti egzistencije, etičke paradigme i kozmopolitski (anti)esteticizam istine


© P.E.N. Centar Bosne i Hercegovine, 2002. godine