Aida Gavrić

Vladalački subjekt naspram umjetničkog protusubjekta
Tanja Stupar-Trifunović, O čemu misle varvari dok doručkuju. Sarajevo: Zoro, 2008.

Uvod
Prije no započnem analizu i pristup djelu, namjera mi je obrazložiti kontekst i znanstveno određenje, te oblast proučavanja koja mi je dozvolila i omogućila ovakav pristup književno-umjetničkom djelu.
Zašto kažem “ovakav pristup”? Prije svega zbog činjenice odstupanja od klasikocentrizma i posvećivanja pažnje djelu, koje se još uvijek nije našlo u središtu proučavanja niti jedne od postojećih umjetničkih praksi. Riječ je o netradicionalnom pristupu i analizi, koja pokazuje promjenu čitateljske prakse, na način afirmacije djelovanja, kao jednog od primarnih ciljeva kulturalnih studija. Potrebno je pojmiti kulturu kao neku vrstu trajnog bojnog polja , kako bismo je razumjeli, a zatim unutar iste nastojali postići barem neznatne promjene. Bitno je, također, napomenuti važnost političkog unutar kulturalnih praksi našeg vremena, koje je izuzetno zanimljivo posmatrati upravo u sklopu do sada “klasično” tretirane oblasti – književnosti. Kulturalni studiji su jedina oblast koja se analitički i dubinski zanima za “mehanizme moći u kulturi, strukturu dominacije, borbu oko značenja i interpretacije” , što je u središtu interesovanja analize naslovljene “Vladalački subjekt naspram umjetničkog protusubjekta”, koja je samo još jedan u nizu pokazatelja da kultura i svaki od njenih fenomena predstavlja doista neku vrstu trajnog bojnog polja na kojem se odvija borba oko značenja. Kulturalni studiji su diskurzivna formacija, koja nema jednoznačno ishodište, smatra Hall. Njihovo formiranje je multidiskurzivno, a njihov djelokrug čine različiti oblici rada. Ipak, “oni ne mogu biti tek bilo kakav sadržaj okupljen pod posebnim stijegom”. U kulturalnim studijima postoji “ulog”, koji nam je upravo na ovom mjestu potreban kako bismo osvijestili novije kulturalne prakse i njihov smisao unutar aktuelnog društvenog konteksta.
S tim u vezi pozabavit ću se poezijom Tanje Stupar-Trifunović, kao samo jednim od sadržaja koji je unutar ove široke i tolerantne znanstvene oblasti moguće proučavati s ciljem proizvodnje promjena, pa makar one bile vidne samo u čitateljskim recepcijama.

“Dvojaka evolucija naginje tome da od ploti načini izvor svih grehova i da najznačajniji trenutak transgresije premesti od samog čina na onu – toliko teško opazivu i iskazivu – uzdrhtalost želje; jer to je zlo koje snalazi celog čoveka i to u najtajnovitijim vidovima...”
(Michel Foucault)

Pojam i problem identiteta ne nastaje s pojavom postmoderne kulture, premda nam se, čitajući literaturu ovog doba, čini kao da je otkriće istog upravo zasluga ove i nijedne druge umjetničke formacije. Imamo osjećaj da je pojam “identitet” posve nov, kompleksan i fragmentiran konstrukt, gotovo nedostižan temeljitoj analizi, neiscrpan u svojim konotativnim mogućnostima. Identitet kakvim ga smatra postmoderna kultura upravo to i jeste. Dovoljno o tome svjedoči činjenica da navedena oznaka sada lebdi između tri označena: identitet – sebstvo – subjekt. Potrebno je, prvenstveno, razjasniti šta izvjesni autori pod datim terminima podrazumijevaju. Dok Christopher Butler pravi distinkciju sebstvo (vjerovatno ga poistovjećujući sa identitetom) / subjekt, Catherine Belsey pravi distinkciju identitet / subjekt, u oba slučaja daje se prednost pojmu 'subjekt'. Iz navedenog prirodno proizlazi pitanje razlike.Naime, prema Catherine Belsey razlika između subjekta i identiteta počiva na tome što je termin 'subjekt' mnogo precizniji, stavljajući naglasak na sam jezik, koristeći dvosmislenost samog gramatičkog termina: “ja sam slobodan da kažem ili činim ono što hoću do mjere u kojoj prihvatam izvjesnu subjekciju (podređivanje tim kulturnim normama.” Dok se 'identitet', prema Belsey, može shvatiti kao set psiholoških karakteristika, društvena uloga i priznanje da možemo biti svrstani kao članovi neke grupe, 'subjekt' dozvoljava diskontinuitete i kontradikcije. “Ja mogu prihvatiti čitav niz subjekt-pozicija, i one neće sve biti međusobno konzistentne. Identitet implicira istost: to sama riječ i znači. Subjekti se mogu razlikovati – čak i od samih sebe.” Christopher Butler, kada je u pitanju 'subjekt', također, izdvaja “subjektiranost” kao bitnu značajku, te skreće pažnju na subjektiranost uvjeta u kojima se nalaze ljudi, koji su nužno kontrolirani ili konstituirani, pri čemu su diskursi ti koji konstituiraju subjekt. Stuart Hall govori o području subjektivnosti i subjekta kao opasnom i naročito bitnom, čak središnjem za teorijsku praksu kulturalnih studija. Međutim, ako su svi odnosi u osnovi odnosi moći (Foucault), ako živimo u društvu općeg panoptizma (svi smo izloženi tajnom nadzoru i kontroli) i ako diskursi konstituiraju subjekt, da li je onda uopće moguće govoriti o postojanju tzv. slobodnog subjekta? Zaista teško da je potpuno slobodni subjekt uopće moguć, no ako prihvatimo tezu C. Belsey kako identitet implicira istost i pripadnost, a subjekt dozvoljava diskontinuitete i kontradikcije, jasno je zašto sam se odlučila da govorim o subjektu, a ne o identitetu u sklopu djela Tanje Stupar-Trifunović, jer ona zasigurno predstavlja onu slobodniju od dvije moguće oznake do sada jednako tretiranog označenog. I konačno, nema moći bez mogućnosti otpora, smatra Foucault.
Naposlijetku, potrebno je definirati i pojmove date u naslovu, te njihov značaj za analizu djela O čemu misle varvari dok doručkuju. Dubravka Oraić-Tolić u svojoj studiji Muška moderna i ženska postmoderna pravi diferencijaciju između vladalačkog subjekta kao racionalističkog apsoluta i umjetničkog protusubjekta, kao iracionalističkog pojedinca – nositelja inovacije i originalnosti. Prvi je bio “individualističan do egocentrizma – nastupio je u prvom licu jednine. Bio je apsolutno racionalističan – utemeljio se samo u razumu. Bio je esencijalističan i supstancijalističan – proglasio je razum svojom jedinom biti. Bio je monologičan – tu nema nikakvog Ti. Napokon, bio je muškog roda – ...”
Umjetnički protusubjekt je, naravno, mogao biti, također, muškog roda, međutim, jedan od najvećih prostora u sklopu kojeg se mogao potražiti oslonac za tvorbu protuidentiteta bila je rodna ideologija. Upravo kao takav protusubjekt se javlja Tanja Stupar-Trifunović i njena poezija.
Pjesnikinja svojom poezijom na vrhunski način napada legitimirajući metadiskurs kojim su zapovijedali muškarci, dajući polet mašti, bolesti, tijelu, žudnji i svakom fragmentu svoje svijesti i podsvijesti, oslobađajući se svih okova koje bi joj taj diskurs rado nametnuo gušeći u njoj sve ono što ona jeste.

Slobodni subjekt i otpor

Bez obzira o kojoj vrsti patrijarhata je riječ, paternalnom (očinskom) ili fraternalnom (bratskom odnosno muškom), žene su uvijek bile s one strane moći s koje je bilo potrebno pružiti otpor. Feminizam se u tom kontekstu, ne može i ne smije uzeti kao –izam (jednina), već se nužno unutar toga mora dodati nastavak –izmi (u množini).Feminizam kao 'jednina' ,tj. u početku, je predstavljao samo drugo ime za zahtjeve žena da imaju sva prava kao ljudska bića, navode autorice Watkins, Rueda i Rodriguez u ilustriranom zborniku “Feminizam za početnike” (premda, moram reći da je poprilično paradoksalno što naziv knjige zadržava formu imenice “početnik” u muškom rodu). “Feminizam ustaje protiv podjele rada u svijetu, prema kojoj su muškarci gospodari javne sfere – rada, sporta, rata, države – dok žene besplatno obavljaju mukotrpne kućanske poslove i sav teret obitelji nose na svojim leđima.”
Radi se o propitivanju odnosa između muškaraca (kao skupine) i žena (također kao skupine), navode iste autorice. Tanja Stupar-Trifunović u svojoj poeziji posjeduje i tu dimenziju, međutim, ne kao jedinu. Ona propituje odnose muškaraca i žena kao skupina (pjesma “Gilgamešove kćeri”), ali jednako tako suprotstavlja ženskog pojedinca (koristim muški rod 'pojedinac' u nedostatku uobičajenog ženskog /pojedinka? pojedinica?/, što dovoljno svjedoči o aktualnoj sadašnjici) muškom pojedincu (pjesma “Mala porodična drama”).
Ukoliko 'pak pređemo na –izme, doći ćemo i do one tačke u kojoj feminizam nije više samo borba za politička i socijalna prava žena, nego i borba za slobodu tijela i institucionalizaciju ženskog pitanja. Tijelo se, prema Dubravki Oraić Tolić javlja kao fantastični prostor identiteta. Problem identiteta/ subjekta danas postaje osobito upadljiv na području ljudskog tijela, a naročito kada je u pitanju Drugi spol – ženski. Kultura je stoljećima nastojala potisnuti tijelo, podrediti ga, ograničiti i institucionalizirati. O ovom problemu govori i Foucault u Istoriji seksualnosti, opisujući kako seksualnost biva brižljivo zatvorena, “uvučena u stan”. “Uzapćuje je supružanska porodica. Ona je potpuno utapa u ozbiljnost zadatka razmnožavanja. O seksu se ćuti... U društvenom prostoru, kao u središtu svake kuće, priznato je jedno jedino mesto seksualnosti i to samo ako je utilitarna i plodna seksualnost: soba roditelja.” Plodnom i utilitarnom seksualnošću pjesnikinja, međutim, smatra i onu koja rezultira sopstvenim zadovoljenjem, tjelesnim i duševnim, a ne samo onu koja rezultira porodom.
Dean Duda u Kulturalnim studijima pominje ženu koja unatoč negodovanju muža kupuje i čita ljubavne romane što, prema njemu, pokazuje da ona stvara vlastiti kulturni prostor u kojemu izmiče silama patrijarhalnoga nadzora obitelji. Ja govorim o ženi koja, unatoč negodovanju gotovo cijelog muškog, pa i dijela ženskog roda, piše o seksualnom užitku, stvarajući time vlastiti kulturni prostor u kojem izmiče silama patrijarhalnog koda, bio on u uobraziljama muškaraca ili žena.
Tanja Stupar-Trifunović krši ova ograničenja i prevazilazi 'kulturom' nametnute granice:

“Djevojke djevojke djevojke
ne spavajte volite se dok su vam vagine ružičaste
volite se
poslije poslije ah poslije
četrdeset pedeset šezdeset
gospodin K. će biti sve rjeđi gost...”

Pjesnikinja nam poručuje kako je život ironičan u naboranoj koži, u gasovima, u salu, u znoju, i u tome što ne klizi, ne teče, već je suho, oštro i peče. Ona nam poručuje da se volimo sa ženama, sa muškarcima, sa stablima i sopstvenim rukama; posljednjom stavkom dovodeći u pitanje i ono što 'Sveta knjiga' nalaže (masturbacija je zabranjena!). U pjesmi “Iza ponoći” Tanja Stupar-Trifunović o masturbaciji progovara na sav glas:

“Masturbirala sam vičući tvoje ime dok sav
komšiluk nije počeo da te doziva
Radila sam razne prosječne gadosti kao i sav
svijet oko mene.”

Slično ovome, 'usamljenik' iz Mog tajnog života anonimnog autora, često za svoje najneobičnije postupke , kako bi se opravdao što ih opisuje, govori kako ih sigurno izvode i hiljade ljudi na kugli zemaljskoj.
Bitno je ipak napomenuti, da u prethodno navedenim stihovima pjesnikinja ne izbjegava punim imenom osloviti muški polni ud iz obzira prema “kulturi” i nametnutim okovima, jer bi u suprotnom i množinu ženskih polnih organa oslovila sa gospođe P., a ne dajući im punu oznaku uz opis ružičastog kolorita. U pitanju je samo efekat ludičke igre ili pak intertekstualni obzor- moguća aluzija na Jozefa K.?!
Stupar-Trifunović provaljuje i ruši zidove roditeljske sobe kao jedinog mjesta seksualnosti. U pjesmi “Pijaca” pjesnikinja zamišlja muškarca ispod sebe u kupusu, paprikama i paradajzu, a potom kupuje kilogram banana i odlazi. Nimalo slučajno pjesnikinja bira kao prostor pijacu, na kojoj žena nabavlja namirnice kako bi obavljala svoj 'ženski' posao domaćice i kuharice i tome suprotstavlja svoju tjelesnu i seksualnu slobodu, a jednako tako svjesno i nimalo slučajno na kraju kupuje banane i odlazi.
Michel Foucault govori o podstreku na govor kao mehanizmu ispovijesti koji je zapravo, također, svojstvo disciplinarnog društva i 'kulture'. Međutim i unutar toga najčešće se preporučuje diskrecija u smislu da je potrebno izbjeći opise položaja partnera, stavove koje su zauzeli, pipanja, milovanja, te cjepidlačko praćenje cijelog spolnog čina. Tanja Stupar-Trifunović se i u ovom slučaju pojavljuje kao slobodni subjekt koji je odlučio da pruži otpor. U pjesmi “Slučaj ljubavi iz drugog ugla” pjesnikinja tematizira upravo one detalje koje je 'potrebno' prešutjeti. Međutim, jedina razina pomenute pjesme nije u stihu:”Ja bih te uzeo s leđa kriomice i kao lopov”. Polifonija – temeljno obilježje umjetnosti kao takve nije izostala niti u jednoj od njenih u prvi mah “samo šokantnih” pjesama.
Jedna od takvih pjesama je “Dresura”,koja počinje 'sramnim' stihom: “On misli ko ima pičku ima i skrivene namjere”. Pomoću sjajnih metafora, “vrtlarskog crijeva” i “divljih kiša” Tanja Stupar-Trifunović oslikava falogocentrični svijet iz dvije perspektive.
Staklenik, djeca kao mala užad, dresura. Pomoću samo nekoliko riječi pjesnikinja u našoj svijesti uspijeva oživotvoriti patrijarhat kao primarni oblik društvenog porobljavanja i na kraju pomoću posljednjih stihova formira savršeno zaokruženu cjelinu:
“Treba joj često citirati mudrosti
koje jasno ukazuju na prirodnost njenog
potčinjenog položaja.”
Tanja Stupar-Trifunović u prethodnom stihu tematizira isto ono o čemu je govorila i feministica Simone de Beauvoir – muški mit o ženi, koji se i zasniva upravo na “prirodnosti” ženinog podređenog položaja. “On je Subjekt, on je Apsolut – ona je Drugo.”
Pjesnikinja dekonstruira falogocentrični poredak razarajući predstavu o peru kao metaforičkom penisu, dajući ga u ruke vagini; vjerovatno onoj iz pjesme “Miš i vagine”, ali ne onoj koja drijema, već onoj koja je zagospodarila svijetom:
“Ulovila sam miša
U maloj kutiji spavaju dvije vagine

Jedna je zagospodarila svijetom
A druga samo drijema”
No, vratimo se na trenutak onoj prirodnosti. Ponešto smo rekli o diskursu seksualne represije, ponešto o kulturi. Ali ako razmotrimo ideju zapadnjačkog logocentrizma s njegovim hijerarhijski postavljenim binarnim opozicijama i potom primijetimo činjenicu da se unutar tabele binarnih opozicija s jedne strane “kultura” pripisuje muškarcima, “priroda” ženama, “duh” muškarcima, “tijelo” ženama, kako je onda moguće da isti oni koji su napravili ovakvu podjelu (mislim na uvažene posjednike falusa) zamjeraju ženama kada progovore na tijelo i ispišu prirodu? Kako je moguće da su pretežno muški autori Tanji Stupar-Trifunović (prema njenom sopstvenom iskustvu ) zamjerali vulgarnost, radije nego, recimo, prirodnost i slobodu tijela u njenoj poeziji? Nisu li žene, iz falogocentričnog ugla, sposobne samo za iracionalnu poeziju, govor tijela i prirodnost? Zašto im se onda zamjera njihov subjekt žudnje?

Subjekt žudnje i fragmentarni subjekt

“Da li neispunjena žudnja iz nekog razloga dira u tanku žicu? Lacan bi odgovorio potvrdno.”
Prema Virginiji Woolf ljudski subjekt nije čvrsta datost, on je labilan i fragmentiran. S obzirom da podsvjesni porivi vrše jak utjecaj na njegovu svijest i postupke, što je uzrok poremećaja u njegovom racionalnom ponašanju kao društvenog bića, a pošto je žena u frustrirajućem položaju kod nje češće dolazi do 'rascijepa svijesti'. Da bi se održala kao društveno biće žena potiskuje svoj osjećaj podređenosti što postepeno za nju postaje prevelik psihički teret. Žena se mora osloboditi svoje podređenosti i pritiska svoje podsvijesti pisanjem. Podsvijest je ženi bliža nego muškarcu, stoga ona mora pisati s pozicija podsvijesti. Na taj način nastaje “ženska rečenica”; neuobičajena i labavije povezana.
Tanja Stupar-Trifunović u gotovo cijelom opusu piše upravo sa pozicija podsvijesti. U pjesmi “Ljubav(I-III)”: “u kući je bio mrak pa sam izašla na ulicu i na ulici je bio mrak i unutra i svuda uokolo je bio mrak a ja se plašim trčala sam po mraku kao da ga možeš pretrčati...”, “Iz sebe”: “Ovdje je zagušljivo soba nije provjetravana zašto čučite u mraku oni žive po ćoškovima kućni duhovi nemiri nedovršene svađe nagomilavanje nagomilavanje nagomilavanje...”, “Djetinjstvo ima miris kućnih stvari”: “Sve polako klizi ka unutra stolice sto ormar i krevet su se nagurali u meni soba je mala i tijesna Nešto se dešava sa mnom kao kad pomjeriš nešto ustranu...”, itd. (mrak i mačke se pojavljuju kao lajtmotivi u mnogim pjesmama)
Frojdovci, također, tvrde da konflikt između superega (instance prilagođene društveno sankcioniranim normama) i nesvjesnih tajni ili potisnutih želja (npr. u vezi sa seksualnim izražavanjem) neminovno vodi u unutarnje proturječnosti.
Takvo stanje je isplivalo i kod pjesnikinje Stupar-Trifunović u pjesmama “On i ona po Barnsu”između vjeverice i željenih krovova, zatim u već spomenutoj pjesmi “Ljubav”između ženskog subjekta, lampe, reflektora i sunca: “Zaljubi se u reflektor zaljubi se u gradsku rasvjetu zaljubi se u sunce”, te u pjesmama “Iza ponoći”: “postala sam razbarušeni tinejdžer postala sam skejter postala sam dvoje narkomana ne kupam se pišam iza ćoškova i čekam da svane postala sam luda životinja...” i “Pijaca”: “njušila sam princa pod sobom” u nešto drugačijem smislu.
Potrebno se malo zadržati na pojedinim stihovima iz pjesme “Iza ponoći”.
Stihovi “ne kupam se pišam iza ćoškova i čekam da svane...pas koji zloslutno zavija i zapišava svoju teritoriju” svojom idejom mnogo nalikuju transparentima koji su se uz baklje nosili na ženskim demonstracijama krajem 1970-ih u Evropi, a na kojim je pisalo: “Noć pripada i nama!” Poznato je da su u historiji muškarci bili ti koji su “zapišavali teritoriju”, a očito da im je bilo pošlo za rukom da “zapišaju” i doba dana. (Motiv zapišavanja teritorije se u djelu ne pojavljuje samo jednom: pjesma “Slučaj starije gospođe koja ima brata Feđu”: “zapišavam ćoškove sobe da obilježim teritoriju”). Pjesnikinja takvo što ne dozvoljava. Njeno opustošeno srce juri s njima i urla. Noć pripada i njoj.
Njen fragmentarni subjekt se ponajviše ogleda u pjesmi “Moj slučaj”:
“Moj slučaj podrazumijeva psihičku labilnost
sklonost ka psihosomatskim poremećajima
nervozu čudne snove ali ne i pravu istinsku
ludost za nju je još nespreman i još oklijeva
jer je plašljiv i ne snalazi se lako na novom terenu”

Njen subjekt nije apsolutni subjekt. Njen subjekt je “ograničeni i slabi subjekt koji nije unaprijed zajamčen”. On je labilan, fragmentiran i vodi ka rascjepu svijesti (o kojem je govorila Virginia Woolf). Plašljiv je, nervozan, psihički labilan, sklon psihosomatskim poremećajima, ali još nespreman za ludost, od koje se brani upravo pisanjem.

Simbolički i semiotički aspekt jezika

Pisanje kojim se žena oslobađa iz okova falogocentričnih vladalačkih subjekata nije bilo kakvo niti je uobičajeno. To je pisanje koje odgovara fragmentarnom subjektu – labilno, nepovezano, slobodno.
Na prvom mjestu je potrebno uspostaviti razliku između ova dva aspekta jezika. Dok su riječi koje se vezuju za simboličko – red, uređenost, fašistička ideologija, sistem, one koje odlikuju semiotičko su sušta suprotnost prethodnim – izmještanje, klizanje, kondenziranje, lebdeći označitelji, ad hoc veze, improvizacije odnosno “sve ono što označava prodor nesvjesnog u jezik.”
Lebdeći označitelji, klizanje i izmještanje su gotovo temeljne odrednice pjesme “Doručak”, prema čijem posljednjem stihu je naslovljena cjelokupna zbirka:
“Dvije stolice jedna nasuprot druge
dijalektička borba
Jedna kaže
Poješću ti srce
Druga odgovara
O čemu misle varvari
dok doručkuju”
Prema samoj autorici, ova pjesma reflektira intimni život njen, svakog pojedinca i cjelokupnog kolektiva, jer u svakom od nas čuči po jedan varvarin. Pjesma doručak govori o tom intimnom varvarstvu unutar kojeg nužno neko nekome 'jede srce'. Autorica postavlja opoziciju doručak kao nešto nedužno, intimno, čak nježno i varvarstvo – grubost i nasilje. Pjesnikinja navodi kako ju je prilikom pisanja ove pjesme zaokupljao problem naše dvojake prirode – nježne i grube naizmjence ili čak istovremeno. Ona, također polazi iz okvira stereotipa, te navodi kako 'nas ovdje ionako smatraju varvarima', no ipak je više zanima ono 'varvarstvo' u nama.
Ako pomnije promislimo, život i nije ništa drugo do dijalektička borba između nas i unutar nas samih.
Jezik Tanje Stupar-Trifunović je cirkularan. Za razliku od NJEGOVOG koji je racionalan, logičan i hijerarhijski uređen, NJEN jezik je iracionalan, protulogičan i nehijerarhičan.
Njena poezija je poezija bez strogog reda. Ona izostavlja interpunkciju u potpunosti, lišavajući se svih ograničenja koje ona kao sistem pravila uvodi u jezik, te na taj način doprinosi izrazitijoj polifoniji unutar sopstvene poezije.
Julija Kristeva, također, govori o označiteljskoj sposobnosti koja ne potiče iz značenja riječi, kao o “semiotskoj”.
“Semiotsko postoji prije no što se dođe do značenja i psihoanaliza ga povezuje ili sa nagonom zadovoljstva, ili sa nagonom smrti. Ti zvučni efekti su, iznova se pojavljujući u poeziji, muzički i uređeni prema obrascu; oni narušavaju čisto 'tetičku' (onu koja tvori tvrđenja) logiku racionalnog argumenta time što se oslanjaju na osjećanje ili utisak koje Kristeva smješta iza značenja na površini.”
Pjesnikinja u gotovo svakoj svojoj pjesmi doslovno odbija logiku racionalnog argumenta. Oslobađajući se interpunkcije i bilo kog oblika hijerarhije i uređenosti Tanja Stupar-Trifunović se vraća u stanje imaginarnog u kojem ne postoje regulativi i kodovi.
Hélčne Cixous psihu žene dovodi u vezu sa najranijom “prededipalnom” fazom dječijeg razvoja u kojoj dijete još ne posjeduje osjećaj da naspram njega postoji nešto drugo (subjekt-dijete) i objekt (spoljni svijet). To je, prema Lacanu, faza imaginarnog . Djevojčice, prema mišljenju H. Cixous, tu fazu pamte intenzivnije. Stoga žene kada počnu pisati govore i glasom svojih majki, one pišu tijelom.
Govorimo o ženskom pismu – “l' écriture féminine”, onačinu pisanja koji afirmira prisnu povezanost žene sa njenim tijelom.
Hélčne Cixous je sugerirala da se u ženskoj praksi pisanja nužno osjeća “bijela tinta” tj. majčino mlijeko. Ovakav način pisanja se neosporivo odnosi i na poeziju Tanje Stupar-Trifunović.
U pjesmi “Zadovoljstvo”ona kaže:
“Mi smo nesretni jer prejako žudimo za mekom
kožom
koja kaže
ovdje je kuća ovdje počinje topli kosmos
majčinih grudi
koja te neće nikad odbiti od sise i tjerati da
mijenjaš nešto bljutavo
nešto oporo
za mlijeko zbog kojeg tvoja usta mljackaju od zadovoljstva”

Pojavljuje se subjekt žudnje, kao i u mnogim drugim pjesmama, ali ovaj put je to onaj nepatvoreni subjekt ženskog tijela koji teži da se izrazom oslobodi. Ovo su ujedno i jedni od najboljih stihova cjelokupne zbirke, jer mi uistinu, odrastajući i spoznajući spoljašnji svijet, usvajajući zakonitosti sistema (“zakon oca”) mijenjamo mlijeko zbog kojeg naša usta mljackaju od zadovoljstva za nešto bljutavo i oporo.
Mlijeko kao motiv se ne pojavljuje samo u prethodnoj pjesmi. Pjesmu “Za mačića”,u kojoj se kao centralna imenica pojavljuje tetrapak u kojem stanuje mlijeko nimalo slučajno Tanja Stupar-Trifunović posvećuje svojoj kćerki Ameliji.
U nešto drugačijem kontekstu, mlijeko se pojavljuje i u pjesmi “Slučaj kujice Dunjice”, no tu se više govori o simbolici ropstva putem majčinskog mlijeka: “Eto mi se koža rastegla od mog majčinstva/ i došla sam suva i nikakva/ za mnom su nekad trčale psine/ a sad trče moji kučići/ Svaki dan gledam kako curim kako se pretačem / iz sebe u njih/...”
Prepoznajemo jedan od temeljnih problema ženskog subjekta žudnje – svođenje bogatstva uloga koje mogu imati na samo dvije: 1) ulogu majke i 2) ulogu supruge.
“I nije mi žao”, kaže pjesnikinja, koja je i sama majka, ali ostala sam suva i nikakva, curim i pretačem se iz sebe u njih. Ona nam možda poručuje da se tečnost iz jedne 'čaše' ili mlijeko iz jednog tetrapaka ne mora potpuno preliti u drugu/drugi; možda ga je moguće podijeliti tako da i u prvoj posudi nešto ostane, kako se ne bi osušila. Jer njena funkcija nije samo da bude čaša i da bude prazna, njen značaj i njena funkcija se ogleda tek u njenoj punini, u njenoj svrsi.
Vratimo se na kratko onoj značajki Kristeve o semiotskom kao onome što psihoanaliza povezuje “ili sa nagonom zadovoljstva, ili sa nagonom smrti”.
Autoricina pjesma “Bilo je ovako” kao da je doslovna reprezentacija prethodne konstatacije. Pjesnikinja suprotstavlja eros i thanatos na posve novi način, miješajući eros (kao nagon za životom) i erotiku u prvu spoznaju života koji dolazi “poslije”. U posljednjim trenucima, dok mozak postepeno odumire, ona se sjeća uzastopnih orgazama koje je doživljavala na klupi u parku: “Nadala sam se da će mi još jednom proći kroz/ glavu/ ona klupa kad sam najjače što sam mogla obavijala/ noge oko tebe/...” Momenat koji “kultura” uzdiže do svetosti i uzvišenosti , pjesnikinja unižava, banalizira i svodi do trivijalnosti, sugerišući da je upravo tjelesno uživanje reprezentacija erosa kao nagona za životom, te da su orgazmi najljepši životni trenuci.
“Ljubav je uvijek patetična osim kad si unutra.” – Tanja Stupar-Trifunović

Porodica kao “Ideološki Državni Aparat”

Althusserov popis Ideoloških Državnih Aparata (IDA) ili represivnih državnih aparata, kakvim ih naziva Duda , pored religije, političkih sistema, sistema obrazovanja, sindikata, medija, sporta, književnosti i umjetnosti općenito, sadrži nužno i porodicu, koju bismo po uzoru na Ibsena mogli odrediti kao najkancerogeniju molekulu društva. “Iako ne djeluju na homogeni način i mada ponekad prožete žestokim unutrašnjim konfliktima, ove institucije postižu efekt osiguravanja naše svjesne ili nesvjesne saglasnosti sa stanjem stvari time što čine da ono izgleda kao da je u našem interesu, u najboljem slučaju, ili, pak, neizbježno, u najgorem. Prije svega, čine da stanje stvari izgleda očigledno.”
Čine da se pjesma “Pedantnost” percipira kao društvena nužnost, utječu na to da jedan od bitnih doživljaja djeteta u najranijoj dobi bude da “Mama voli da je čisto” (pjesma “Mama kupuje magičnu švedsku krpu”),a da je “tata ljut jer je bilo vrijeme ljutih tata koji imaju težak posao i tv dnevnike” ( pjesma “Tata i seksualni život krava”), te da se uloga žene predstavljena u stihu “Kuvaju ručak podgrijavaju večeru farbaju kosu rađaju sinove” prihvata kao samorazumljiva – kao očiglednost.
U tom smislu se formiralo i uvriježeno mišljenje kako je žena dužna svoju spolnost i seksualnu požudu obuzdavati i usmjeravati samo u okvir porodice i s ciljem majčinstva. Pri tome je još ponajbolje da o tome i šuti. Neukroćeni seks bi za ženu trebao predstavljati tabu temu. Prema Foucaultu i njegovom Poretku diskursa, sasvim dobro znamo da “nemamo pravo da kažemo sve, da ne možemo govoriti o bilo čemu u bilo kojim okolnostima i da, konačno, nema svako pravo da govori o svemu. Tabu predmeta govora, ritual okolnosti govora, privilegovano ili isključivo pravo subjekta koji govori – to su tri tipa zabrane koji se međusobno presecaju, osnažuju i nadopunjuju i tako formiraju složen okvir koji se neprestano mijenja.”
Međutim, stavimo navedeno u kontekst! Nije li ova definicija primjenjiva upravo na muško-ženski odnos u falogocentričnom svijetu – osobito kada je spolnost u pitanju? Žene nemaju pravo da govore o zovu tijela; ta tema je pod okriljem tabua ukoliko se za nju zanima ženski subjekt. Privilegovano ili isključivo pravo na razgovor o tjelesnoj požudi imaju muškarci.
Vjerovatno je upravo to razlog zbog kojeg su pojedini muški autori sa naših prostora pjesnikinji zamjerali sljedeće stvari: morbidnost, vulgarnost, pretjeranu narativnost, pretjerano razgolićivanje sebe i sl. U svom “simboličkom” i hijerarhičnom svijetu oni (faloposjednici) su se vjerovatno toliko udaljili od sebe samih i svoje podsvijesti da nisu u mogućnosti da razgolite same sebe, a u suštini to i ne žele, jer podsvijest nije uređeno i sistematizirano područje sklono kontroli (za razliku od svijesti), te je se kao takve moguće i plaše. Dati podsvijesti pero u ruke značilo bi prepustiti kontrolu, a to je posljednje što bi jedan faloposjednik – vladalački subjekt želio učiniti.
Međutim, “diskurs je moć koju treba zadobiti” (Foucault), a upravo to je ono što Tanja Stupar- Trifunović čini. Ona se uvlači u diskurs seksualnosti, koji je ranije bio rezerviran za sve muškarce i samo bludne žene (koje služe muškarcima). Ona ga osvaja postepeno, ali drsko i bez ustručavanja. Ne želi više biti “zarobljena u čudnu sebe” : “ Ali ja više ne sanjam...U meni sve stoji/ Čvrsto vezana za dokove/ Nisam potonula/ Nisam isplivala / Ali ja više ne sanjam”
Autorica se želi osloboditi takvog stanja, koje je bilo jednako 1898. godine, kao što je i 2008.
Ona razumije da sloboda mora doći pod svaku cijenu, pa čak i ako podrazumijeva raskid sa imaginarnom fazom i oslobođenje od majke:
“ona nije zaplakala kad se rodila bila je crvena i
moja stiskala sam je jako sad će doći sav svijet i
reći će nije tvoja i biće u pravu ona mora naučiti
da nije moja
ona će ići na igralište doticati klupe...
kad svane dan ona će otkrivati život ja ću strepiti...
ali bilo je previše sveg u svemu i sve je htjelo napolje
iz sobe na sunce da pleše da igra da izvodi
akrobacije rizikujući lomljenje vrata bombe
vremenske katastrofe vojne hunte “

Slobodni subjekt teži oslobođenju od svakog vladalačkog subjekta – bio to muškarac ili sopstvena mati. Pri tome se umjetnički subjekt javlja kao najčešći protusubjekt vladalačkom. Jedan od takvih je i subjekt Tanje Stupar-Trifunović koja “neće da čami u ova četiri zida” (“Popaj i Oliva”)

“Popaj i Oliva”

Oliva je svoju žudnju fiksirala za Popaja, međutim, on je ne može ponovo učiniti potpunom i zaliječiti rascjep između njenog subjekta i izgubljenog stvarnog.
Ova pjesma govori o raspršenju iluzija, koje nastupaju već s prvom godišnjicom braka. “Sve se promijenilo” piše Tanja Stupar-Trifunović, “Ništa nije kao u crtanom / to je verzija za djecu”. Pjesnikinja govori o tome kako je ženski subjekt pretežno onaj koji više očekuje, ali se stoga i mnogo više razočara (što najčešće rezultira depresijom). Autorica svjesno uzima popularne likove animiranog filma, predstavljajući Olivu kao ženu koja se najednom obrela u stvarnosti, kao ženu na razmeđu stereotipa i ambicije. Pjesnikinja na izvanredno vješt način 'trpa' cijelu istinu falocentirčnog sistema društva u jednu strofu:

“Popaj je mrzovoljan
Dok piše filozofski traktat o špinatu
Oliva ga ometa površnim naklapanjima
O cijeni gaća čarapa & njene nove frizure”

Muškarac je onaj koji piše filozofski traktat, koji upreže misao i teži ka spoznaji, pa čak i ako je u pitanju nešto tako 'trivijalno' kao špinat (teška ironija). Ako slijedimo tabelu binarnih opozicija Popaj je logos, um, intelektualnost, apstraktno, kultura, opće, a Oliva je mit, bezumlje, emocionalnost, konkretno, priroda, pojedinačno.
“Žene su tako prizemne misli Popaj”.
Pjesnikinja govori o prividu koji donose kupljene cipele, grudnjak sa umecima, lak za nokte i čokolada sa prženim bademima: “Oliva sasvim zadovoljna ulazi u kuću” ; jedna jedina riječ određuje stanje – zadovoljna. Osjećamo antagonizam između dviju riječi u petom dijelu pjesme; zadovoljstvo i sreća. “Sreća se ne može kupiti... Oliva sasvim zadovoljna ulazi u kuću”. Dešava se upravo ono o čemu sam govorila. Oliva je i ovaj put fiksirala svoju žudnju za nešto 'drugo' – odjeću, iz čega proizlazi da ona može biti samo 'sasvim zadovoljna', a nikako potpuno ispunjena i sretna. Kupovina ne liječi rascjep između subjekta i izgubljenog stvarnog. No, šta je izgubljeno stvarno? Žudnja je nesvjesna, smatra Lacan, tako da ne možemo sasvim tačno utvrditi o čemu se radi. Ako pak prihvatamo tezu Virginije Woolf da je ženi podsvijest bliža nego muškarcu, shvatit ćemo zašto žene češće dolaze u faze kupovine nepotrebnih predmeta. Fiksirajući žudnju za te predmete one stvaraju privid pronalaska izgubljenog stvarnog, za kojim one osjećaju izraženiju i jaču potrebu, samim tim što su bliže podsvijesti.
U šestom dijelu pjesme pojavljuju se simboličke slike ženskog osjećaja izopćenosti karakteristične za ginotekst: periferija, predgrađe i magla. Profesorice i ginokritičarke Sandra Gilbert i Susana Gubar proučavale su upravo tu simboliku. Prema rezultatima njihovog proučavanja najčešće slike koje simboliziraju ženski osjećaj izopćenosti u romanima ženskih pisaca su: zatvoren ili ograđen prostor, zaleđeni pejzaž, te izgubljenost u pustoši ili magli.
U “Popaju i Olivi” imamo: malu kuću uz prugu, predgrađe u kojem je uvijek magla, periferiju i kuhinju nasuprot šumova mora, čaša koje zveckaju, nakita od školjki i razglednica za kojima Oliva žudi.
Sve završava pečatom snažne ironije u posljednjem poglavlju pjesme:
“Sve skupa Oliva je sretna žena
ima muža dijete posao kredit
nekoliko površnih flertova
ona je ideal porodičnih magazina
hvali se kako Popaj i nije tako loš u krevetu
kad je ukočen na još nekim mjestima osim u leđima”

Poslovica na drugi način

Prema Andréu Jollesu, poslovica u obliku tvrdnje ili upute sažeto izražava neke, obično na prvi pogled skrivene, osobitosti ili zakonitosti životnih pojava, ljudskih ili prirodnih zakona, ili načina ponašanja, pri čemu najčešće ima poetsku strukturu.
Ne očekuje li se onda i od poezije da ima poslovičnu? Na neki način je svaka pjesma ponaosob i ima, a pjesme Tanje Stupar-Trifunović je imaju na posve nov i drugačiji, u neku ruku šokirajući način. Svi znamo da je ljubav lijepa dok je neko ne upropasti, ali se ipak iznenadimo kad takvo što percipiramo u ovom obliku:
“voljenje je papirni zmaj
možeš daleko odletjeti na njemu
ako ga neko ne popiša”

Svi smo ponekad usputno pomislili: da li je naša ljubav stvarna? Ali se ipak zamislimo kada pročitamo ovo: “Zašto bježimo od onih koje volimo
A ostajemo s onima koje ne volimo”

Upoznati smo sa nesavršenim ustrojstvom čovjeka, čitali smo Orwelovu “Životinjsku farmu”, ali ne znamo to reći na ovaj način:
“Nismo mi neki cvjetovi
iako volimo čitati pjesme
koliko god da se trudimo
opet smo samo obične svinje”

Pjesma “Ljudi” je cjelokupna nalik na poslovicu o galeriji ljudskih likova.

Jesmo li znali da su “novinari tužni proizvođači zabave” i da živimo među ljudima “neozbiljnim kao državni vrh” u ulozi “poraženih vojnika svakodnevnice na pijaci među muvama i krompirima i trgovcima koji varaju na vagi” ?
Tanja Stupar-Trifunović to zna i u naše ime.

Njen slučaj je naivan “ali samo zato što zna da
naivnost čuva srce da ga ne progutaju
grozne čeljusti lukavih lisica”,
a poslovica je i “kratka rečenica koja počiva na dugom iskustvu!”

Zaključak

Poezija Tanje Stupar-Trifunović ne pripada samo ženama koje spavaju u izvrnutoj rukavici namirisane zidovima kuće. Istina, ona prvenstveno razobličuje njihovo iskustvo, ali ona je i sveobuhvatna. Njena dimenzija je pojedinačno i opće, racionalno i iracionalno, logos i mit, apstraktno i konkretno, kosmos i kaos. Njene pjesme sažimaju i duh i tijelo, um i bezumlje. Svojom poezijom Tanja Stupar-Trifunović dekonstruira postojeći sistem i ruši sve binarne opozicije stapajući ih u jedno. Ona obnavlja i oživljava poruke koje su slale njene prethodnice:
Jezik nije samo sistem već i 'slobodna igra označitelja' u kojoj su na djelu podjednako i podsvijest i svijest − dajući nam preciznu sliku o tome u sklopu svog ludičkog poetskog ciklusa “Ne zaljubljuj se prije podne”, ali i cjelokupnoj zbirci “O čemu misle varvari dok doručkuju”.
Na posljetku ostaje još da napomenem kako sam ovim putem nastojala razložiti samo jedan od tri osnovna problema , prema birmingemskoj problematici kulturalnog identiteta (rodni), vodeći računa o ključnom metodološkom postupku kulturalnih studija: pomnom književnokritičkom čitanju, na nešto noviji i slobodniji način.

Literatura:

1. Belsey, Catherine. Poststrukturalizam. Sarajevo: Šahinpašić, 2003.
2. Butler, Christopher. Postmodernizam. Sarajevo: Šahinpašić, 2007.
3. Duda, Dean. Kulturalni studiji: Ishodišta i problemi. Zagreb: AGM, 2002.
4. Duda, Dean. Politika teorije: Zbornik rasprava iz kulturalnih studija. Zagreb: Disput, 2006.
5. Fuko, Mišel. Poredak diskursa. Loznica: Karpos, 2007.
6. Fuko, Mišel. Istorija seksualnosti 1. Volja za znanjem. Loznica: Karpos, 2006.
7. Oraić Tolić, Dubravka. Muška moderna i ženska postmoderna: Rođenje virtualne kulture. Zagreb: Naklada Ljevak, 2005.
8. Suvremena tumačenja književnosti / Zdenko Lešić, Hanifa Kapidžić Osmanagić, Marina Katnić Bakaršić, Tvrtko Kulenović. Sarajevo: Sarajevo Publishing, 2006.
9. Stupar-Trifunović, Tanja. O čemu misle varvari dok doručkuju. Sarajevo: Zoro, 2008.
10. Watkins, Susan Alice/ Rueda, Marisa/ Rodriguez, Marta. Feminizam za početnike. Zagreb: Naklada Jesenski i Turk, 2002.