Željko Ivanković

Književna vrijednost Divkovićeva djela
(u povodu 400. obljetnice tiskanja Nauka krstjanskoga)

1.

Uz fra Matiju je Divkovića (1563.-1631.) već uvriježena atribucija da je „otac bosanske književnosti“. Kad se za nekoga kaže da je „otac književnosti“, onda to znači da je otac nacionalne književnosti, začetnik književnosti, rodonačelnik autorske književnosti na narodnom jeziku, na jeziku jednoga naroda. Prvi koji je objavio neko književno djelo na narodnome jeziku. Poznato je da se i uz Marka Marulića veže pojam „otac hrvatske književnosti“; za Dantea, a možda još više i prije za Franju iz Asiza, moglo bi se reći da je otac talijanske književnosti. Dakle, da je prvi od onih koji su pisali na narodnom jeziku, jeziku kojim govori običan puk.
No, što je književnost čiji je Divković otac i što je književnost u vremenu o kojemu govorimo? Naravno, prvo valja reći da Danteovo i Marulićevo vrijeme nisu isto vrijeme, pogotovu to nije ono vrijeme koje bismo mogli odčitavati uz Divkovićevo vrijeme. Nastranu što su u pitanju vremenske udaljenosti nerijetko i stoljećima mjerljive, nego što je, prije i više od toga, važan društveni kontekst u kojemu autor živi i postaje ocem nečega, ocem književnosti. Dakle, povijesna, politička i društvena stvarnost nekog naroda i njegova jezika je onaj primarni određujući topos! To je uvijek i civilizacijsko-kulturološki milieu i sam čin pisanja na razini koja se, makar i naknadno, identificira kao književnost.
Možda treba imati u vidu, zarad, barem donekle, komparativnog tretiranja teme i neke jednostavne činjenice. Franjo Asiški (1181.-1226.) ili Dante (1265.-1321.) povijesne su ličnosti XII.-XIII. stoljeća, Marko Marulić (1450.-1524.) XV.-XVI., a Matija Divković (1564.-1631.) kraja XVI. i početka XVII. stoljeća. Ovo vremensko situiranje treba dopuniti i civilizacijskim, društvenim kontekstualiziranjem. Dakle, ne samo da ovdje treba imati u vidu svu razliku stoljećâ, nego i razliku što je čini krajnje različita povijesno-politička stvarnost prostorâ na kojima ti autori djeluju. Društvena stvarnost zemalja sa zapadne strane Jadrana posve je drukčija od one s istočne, a i tu bitno drukčija ona na istočnom jadranskom priobalju od one koju žive transmontanski predjeli istočne obale Jadrana.
Dakako, onda, da su i shvaćanje pojma književnosti i njegova sadržina također bitno različiti, kao što je različito poimanje pojma autorstva, te najposlije kvaliteta književne realizacije, koja nas ovdje, zarad teme, u drugim slučajevima, osim u Divkovićevu, i ne zanima. Dakle, ne iznenađuje ni što bi Divković i njegova književna pojava, za nas povijesno presudna, u europskom kontekstu, po svim parametrima već odavno bila anakrona.
Dakle, posve su neusporedive književne pojave jednoga Dantea, Marulića i Divkovića u svim, ama baš svim aspektima, osim u onome što ga simbolički znači atribucija „otac književnosti“. No, kako je i ona, kao uostalom i slične atribucije (npr. „otac nacije“, „otac historiografije“) iz neke druge sfere, koristimo je ovdje u njezinu krajnje simboličkom obliku.
Ipak, po čemu je to Divković u našem slučaju „otac književnosti“? Uz Divkovićevo ime stoje četiri iznimno važne knjige, kojima velik značaj daje ponajprije društveno-povijesni kontekst u kojemu nastaju i gotovo herojski podvig pisanja i, potom još herojskiji čin izdavanja knjiga u Bosni (u Bosni, kažem, zbog autora, premda je to u Bosni tada apsolutno nemoguće!) spočetka XVII. stoljeća. Tim je činom, tim prvim Divkovićevim tiskanim knjigama na narodnom jeziku, i tadašnju otomansku Bosnu po prvi put, makar i samo sjenom u dalekom i brzom prolasku, nakon gotovo stoljeće i pol, dotaknula i zauvijek obilježila Gutenbergova galaksija.
Uza sve to još treba spomenuti i sav utjecaj tih knjiga što su ga tijekom stoljećâ imale na prostoru kojemu su bile namijenjene. Te su knjige, podsjećanja radi:

Nauk krstjanski za narod slovinski (1611.)
Sto čudesa aliti zlamenja blažene i slavne Bogorodice i Divice Marije (1611.)
Beside Divkovića svrhu evanđelja nedjeljnijeh priko svega godišta (1616.)
Nauk krstjanski s mnozijemi stvari duhovnijemi i vele bogoljubnijemi (1616.)

Važno ih je spomenuti usporedbe radi s, primjerice, Marulićevim prvim djelima na hrvatskome (Molitva suprotiva Turkom; Suzana; Judita), i s obzirom na poetiku (renesansnu) i, osobito, s obzirom na godine (stotinu godina prije Divkovića). A usporedbe s Franjinom Pjesmom bratu suncu ili Danteovim knjigama De vulgari eloquentia i Božanstvena komedija ionako bi u ovom slučaju i u svakom smislu bile deplasirane.

2.

Divkovićeve su knjige nastale kao izraz potreba i Divkovićeve subraće franjevaca i vjernika u vremenu obilježenom svakovrsnom oskudicom, osobito oskudicom onoga što bi se današnjim jezikom moglo zvati duhovna dobra, među kojima je knjiga svakako jedno od ponajznačajnijih. Kad se to ima u vidu, onda nije teško razumjeti kako je njegov tzv. veliki Nauk krstjanski (1611.) uskoro postao veoma raširen među svećenstvom, a tzv. mali Nauk krstjanski (1616.) ubrzo postao i omiljeno pučko štivo koje je u narednih 120 godina doživjelo čak 25 izdanja. A da se ta potreba franjevaca i kršćanskoga puka sretno susrela s jednim nesumnjivo sposobnim i pripovjedno darovitim, te nadasve poduzetnim duhovnim profilom kakav je bio Divkovićev, pokazuju i njegove knjige Sto čudesa i Beside.
Što je temeljna značajka Divkovićevih knjiga? Ponajprije, one pokazuju da u Divkoviću njegovo vrijeme ima ne samo obrazovana i marljiva franjevca koji ima odličan uvid u brojna djela tada relevantnih (Divkovića je formiralo XVI. stoljeće!) europskih kršćanskih pisaca J. Ledesme, R. Bellarmina, J. Herolta, V. Pepina, B. Bastija, V. Ferrerija nego i uvid u relativno razvijenu hrvatsku glagoljsku i renesansnu književnost u kojoj je pojava M. Vetranović, koji je živio gotovo cijelo jedno stoljeće, čudesna. Uz to dvoje, svakako valja reći da je Divković bio u punom naponu intelektualne snage kad je shvatio da je kadar ispuniti prazan prostor potrebâ franjevačke zajednice i njezine duhovne pastve za pisanim uporištem vjerskog nauka. Stvarnost opće potrebe za knjigom na narodnom jeziku (nisu ni svi franjevci znali latinski do mjere lakog služenja latinskim izvorima, a da i ne govorimo da takvim knjigama nije baš mogla obilovati tadašnja osmanska Bosna) nije se zaustavljala na izlaznim vratima samostanâ, nego je, očito je to i po broju ponovljenih izdanja Divkovićevih knjiga, išla do pašnjaka i pastira kako nam to pokazuje jedno svjedočenje fra Ante Gabeljaka od 6. veljače 1685. kad na optužbe zadarskog nadbiskupa kaže kako „u Bosni ima više žena i čobana, koji znaju čitati i pisati, što će se jedva naći u zadarskoj nadbiskupiji“. U tom svijetu i svakako na valu, makar i malom, doktrine crkvenog Tridentskog sabora s kojim je Divković vršnjak (godina završetka Sabora ujedno je i godina Divkovićeva rođenja!), izraslo je gotovo nevjerojatno Divkovićevo intelektualno poduzeće kondenzirano u pet godina i četiri knjige, a što sve skupa postaje kulturološki međaš impresivnih povijesnih razmjera.
Da bi opći crkveni nauk približio svakodnevnom življenju običnoga bosanskog katoličkog puka u predominantno islamskom civilizacijsko-religijskom milieuu, Divković je svoje bogato znanje i, očito, svoju jednako tako bogatu lektiru u svojoj vjerničko-intelektualnoj retorti pretvarao u (tada) prvorazredno pastoralno štivo. Njegov intelektualno-stvaralački melting pot preradbe, prevođenja, prilagodbe, preuzimanja, posredovanja, kompilacije, ugledanja i naslanjanja na uzore, a ustvari re-kreacije, prestiliziranja ili „stiskanja i slaganja“ podario je našem jeziku i književnosti ipak književni novum. Novum ne samo u jeziku koji je oknjiževnio, nego i u književnim vrijednostima koje je podario tim ipak literarnim novotvorevinama, u njegovoj književnoj redakciji tada znanih „izvora“.

3.

Divković u svom vremenu nije, dakle, izvoran pisac na način na koji bi to bio Marulić, pogotovu ne kao Dante ili cijela plejada tadašnjih europskih pisaca, ali Divković oko toga i ne nastoji, čak ni onoliko koliko su to činili neki bosanski franjevci koji su došli kojih stotinjak godina nakon njega. On je samo tek malo samosvjesniji franjevac u jednoj ubogoj provinciji tada na tri kontinenta raširenog Otomanskog Carstva, u kome sebe i svoju pastvu doživljava kao „svoje na svome“, ali svakako i istrgnute iz općeg europskog kršćanskog (katoličkog) konteksta, pa i od najbližeg susjedstva na kojem se tada prostire njegova franjevačka provincija Bosna Srebrena. A njezinu pastoriziranju, dakle onima koji to rade, te izraslijima među vjernicima, Divković nudi svakodnevnu duhovnu lektiru, neku vrstu sakralnog kompendija, vademekuma (vade mecum), nudi mu ono što će Lastrić 1765. po hrvatski imenovati kao „Od' uza me“!
Uza sve to i u vrijeme kad pojmovi autorstvo, originalnost, kompilacija, prevodilaštvo i sl. u književnom smislu i k tomu u otomanskoj Bosni imaju posve fluidna značenja (ako imaju ikakva!?), pojava fra Matije Divkovića, njegova kulturološka akcija, te Divkovićev literarni učinak ravni su bilo kom epohalnom činu na nekim drugim, sretnijim prostorima.
No nas, dakako, zanima samo ono što bi se moglo označiti kao književna relevancija Divkovićeva pisanja, ono što se može promatrati kao književna vrijednost djelâ koja su iz dubine povijesti došla do nas pod Divkovićevim imenom, a pritom nisu pisana da bi bila književno relevantna.
Sva Divkovićeva kreativnost sretan je spoj osobnoga dara, općeg obrazovanja i strukovnog utilitarizma – biti koristan onima zbog kojih si to što jesi. Sve se to, dakle, može sažeti u prevođenje koje je više od toga, koje je – adaptiranje, slobodno prevođenje, redakcija postojećih tekstova – da parafraziramo jedan pojam iz srednjovjekovne književnosti, odnosno preradba i kompilacija stranih izvora (očito brižno selektiranih tada popularnih djela!), njihovo ponarodnjenje u štokavsko narodno narječje ikavsko-ijekavskog govora olovsko-vareškoga kraja iz kojega autor potječe. Pučki način govora vjerskih istina transferiran u priče i pjesme, te dramska prikazanja, već je odavno oprobana i dobro znana metoda, itekako udomaćena i u već dobrano orijentaliziranom mikrosvijetu kojemu Divković pripada. Uostalom, zar Isusove evanđeoske prispodobe, zar židovska tradicija s Talmudom, Mišnom ili Gemarom, te midraška ili hasidska književnost nisu u tom smislu više nego paradigmatični? Ne postoji, dakle, znamo li to, onda velika i teška istina ili nauk koji bi se drukčije, bolje ili trajnije, tj. utjecajnije dali pretočiti u svijest običnoga puka doli pričom i pjesmom. Divković to zna, djela koja referira nude mu za to mogućnost, a on se očito osjećao sposobnim svoj nauk, u duhu prostora i vremena (ne samo vremena, jer Europa tada već živi drugu poetičku matricu!), te vlastitog poslanja, aplicirati, prije ostaloga, na bosansku stvarnost. Govor na narodnu kajdu, pa i onaj autorski, što Divkovićev unatoč svemu naglašeno jest, uvijek je igra na sigurno i otuda tako velika i dugotrajna popularnost, prijemljivost i utjecaj Divkovićeva djela u Bosni.

4.

Sa svih tih su razloga njegova djela i hrestomatija sakralno-uporabnih tekstova, i žanrovski melanž u kojemu nalazimo, unatoč svem „nauku krstjanskom“, i Gospinplač, PosvetilišteAbramovo, Životsv. Katarine, ali i druge pjesme i molitve, što je sve, kao uostalom, i njegova djela Sto čudesaalitizlamenjablaženeislavneBogorodiceDiviceMarije i Besjedesvrhuevanđeljanediljnijeh mnogo bliže, već je to i iz naslova vidljivo, svakodnevnoj praksi unutar crkvene godine, nego nauku u današnjem poimanju te riječi. Utilitarnost njegova djela jedva da ima smisla vezati na posttridentski val, jer Divkovićeva Bosna, zbog specifičnosti svoga geopolitičkog položaja toga doba, nema dodire s reformacijom i jedva da joj uopće treba kršćanska posttridentska obnova (protureformacija), osim u mjeri u kojoj je ona trajna akcija s obzirom na to da njegova duhovna pastva živi u posve drugom i drukčijem društveno-političkom, kulturološkom i religijskom milieuu.
Dakle, Divković je imao probleme kako opći kršćanski nauk i novomisijsku posttridentsku akciju aplicirati tamo gdje je ta misijska akcija trajno stanje crkvenoga djelovanja, u misijskoj zabiti zemlje Bosne. Toj pastvi, dakle, donijeti i duhovnu pjesmu i duhovnu priču kao supstitut ili samo kao obogaćenje njegove narodne, nerijetko i snažno slavensko-poganskim intoksinirane pjesme, priče, mita, legende, praznovjerja, bio je jedini zadatak.
A to je moguće jedino uvlačenjem pod kožu, u misao i svijest svoga naroda. U njegovu dušu. I to identificiranjem s njim, njegovim govorom i jezikom dajući već osvojenom i importiranom, a dobrano oprobanom stranom modelu vlastiti izraz, izražaj blizak narodnom sa svom slobodom proširenja teksta, njegova pojednostavljenja i tumačenja, te nadasve pažljivog selektiranja u kome neće nedostajati ni već znanih i u narodu živih primjera. I to do mjere da narod potom ne samo, kako svjedoči talijanski putopisac po Dalmaciji, Alberto Fortis, pogdjegdje zna “ispraviti” svećenika ako se u propovijedi udalji od Divkovića, nego da Divkovićeve priče i „prilike“ postanu općenarodno dobro koje se prenosi usmenim putem, kako to inače biva u kulturama dominantno usmenog narativa, što Bosna kroz duga stoljeća jest.
Kad sve to narod dobije u svome jeziku, onda je prostor plodnom djelovanju (i ostalih franjevaca, ali i samih knjiga) širom otvoren. Sa sjajnim osjećajem za jezik, ne bez evidentnih natruha dubrovačko-dalmatinske književnosti, koju Divković očito dobro poznaje i iz nje prenosi neke književne modele, Divković je ne samo pisac svoga doba, nego i suvremenik kasnijih desetljeća, pa i stoljeća, jer se upravo snagom svoje osobnosti nametnuo i u vremenima koja su potom dolazila. Znalci Divkovićeva djela svjedoče kako je, primjerice, njegovo „Vjerovanje” iz Nauka krstjanskoga već i jezikom zadivilo Dubrovčane pa oni, nakon Divkovića, na poseban način ističu ljepotu bosanskog govora. Na tim su temeljima mnogo poslije Ljudevit Gaj i Vuk Karadžić provodili svoje jezične reforme, a bosanski govor koji je on uveo u književnost postao je put etabliranja našega književnog jezika uopće.

5.

U „Nauku krstjanskom“, uz osnovne molitve i zapovijedi kao sadržaje vjere (Vjerovanje, Očenaš, Zdravomarija, Božje i crkvene zapovijedi...) naći će se i „mnoge stvari duhovne“, pa i brojne ćudoredne poduke, a posebno one o ćudoredno osjetljivim stvarima u misijskim krajevima, što Bosna jest, i s obzirom na osmanlijsko-islamsko okruženje i s obzirom na još snažnu nazočnost poganskog naslijeđa. Tako npr. nalazimo i nauk o zaručenju i prstenovanju (time će se, čitamo u kasnijim samostanskim kronikama ili spisima fra Grge Ilijića Varešanina, franjevci baviti i u XVIII. stoljeću!), te kako se te vrste obećanja mogu, po kršćanskom modelu, razvrgnuti. Tu je, dakle, i nauk kako se tadašnje običajno pravo ima kristijanizirati, trajno kršćanski snažiti, uvesti u sustav kršćanskoga ćudoređa za razliku od nerijetko uvriježenih i prakticiranih običaja sa snažnim poganskim natruhama. Takvo što autor onda potkrepljuje „pištolom“ ili na način kako bi to rekao „sveti Pavao apošto“ ili pak „sveti Dionižio“. Tu su poduke i o prakticiranju kršćanskih obveza. Uz nagovor o „kreposti mise“ ili „koristi lemozine“ Divković će ispričati po jednu priču i njima snažno „sugerirati“ nauk za „kršćanski živjeti“. Jedna od tih priča je o težacima koji kopaju srebrnu rudu (A koju bi nego srebrenu u tadašnjoj Bosni s Olovom, Dubošticom, Srebrenicom?) i budu zatrpani, te kako jedan od njih biva spašen, dok druga priča govori o pouzdanosti prijateljâ kad neki čovjek bude pozvan pred kralja. Slikovito opravdanje prinošenja darova uz misu, tj. darivanje crkve nisu samo Divkovićeva nadahnuta i slikovita promidžba obveza prema Crkvi, ne samo sugestivan nagovor, nego su i parabole ispričane za pamćenje za cijeli život, priče koje se pamte i prenose. Ta vrsta rafinmana, pa još u jezično-stilskoj ambalaži narodnoga govora, čini Divkovića eminentno suvremenim „pisaocem“ i ne samo njegovu vremenu i prostoru.
U „Sto čudesa“ se hagiografski potiče, obogaćuje i širi pučka vjera u Bogorodicu Mariju  i njezinu zaštitničku moć osobito prema ženama i njihovoj časti, te djeci i onima koji zazivaju njezinu pomoć protiv zla, jer, ne zaboravimo, ona je ona žena koja petom satire glavu zmiji, tj. đavlu. Izvoru svega zla! Srednjovjekovni marijanski mirakuli, ponajznačajniji unutar svekolike srednjovjekovne legendarne književnosti, u Divkovićevu se transponiranju u naš jezik imaju, čini mi se, vidjeti ne toliko vis-à-vis protestantizma i potom u duhu nasljeđa Tridenta, koliko vis-à-vis njegova matičnog samostana Olova u kojemu je štovanje Majke Božje, uz ono ramsko, jedno od najvažnijih svetišta svekolike Bosne Srebrene, te, osobito, one oplemenjujuće dimenzije vjere što ju ženski, marijanski princip, daje vjeri tako patrijarhalno krutoj, muški tvrdoj na istočnim, transmontanskim stranama Jadrana.
U „Besjedama“ se također opisuju čuda i radosti življenja po kršćanski i trpljenje kazni za iznevjeravanje Božjih zapovijedi (Koliko su slatke pjesni nebeske, Prilika o imenu Isusovu, Vuk je živina prevarljiva, O onima koji uzimaju tuđe), a na način pučko-propovjedne/pripovjedne literature, ali i već dobro znanih i usvojenih poetika srednjovjekovnih retoričkih spisa, dakle i svih njihovih stilskih vrijednosti. Vrijednosti koje se iskazuju u ekspresivnosti retoričkih stilskih figura, emocionalnoj obojenosti govora, ekspresivnoj snazi jezika, svim tim elementima kojima se priprosti bosanski puk „utjeruje u vjeru“ apokaliptičnim prijetnjama zbog činjenja zla i obećavajućim milosrđem zbog činjenja dobra i ostajanja vjernim kršćanskom nauku. A što bi drugo i bila zadaća propovijedi, interpretacije obrednih čitanja svetih knjiga?
Općenito, dakle, Divković svojim jezično-stilskim redakcijama već znanih izvora (bilo da ih prevodi iz stranih jezika, bilo da ih samo prenosi i adaptira iz drugog narječja istoga jezika) daje novu notu, notu jezične razumljivosti i prijemljivosti, te stilske adaptacije do razine krajnjeg cilja i nakane secundum loca et tempora. Stoga u njima nalazimo i već opća mjesta crkveno-retoričke poetike srednjovjekovne književnosti, njezine hagiografske fantastike ukorijenjene u folklornu fantastiku bosanskoga puka, ali i elemente dubrovačke renesansne književnosti, pa i, najposlije, snažne osobne zahvate (primjerice u stihovima gdje pokazuje da nije pjesnik od dara Vetranovića profila u Posvetilištu Abramovu ili, pak, u Plaču blažene divice Marije) kojima demonstrira da je pragmatični interpret kojemu je važnija svrha od ljepote, kad god ju nije kadar dosegnuti.
Tekstovi imaju jasnu namjenu, tendenciju, angažiranost, kako bi se to reklo malo modernijim jezikom, a tako su i pisani, jezikom, govorom, stilom vremena i onih kojima su namijenjeni. U tome je njihova ne samo etička nego i estetička vrijednost. Ta dva sustava vrijednosti, kako ih danas identificiramo, u Divkovića i njegovo vrijeme, i u njegovu utilitarnom pisanju jedan su neodvojiv i nedjeljiv sustav! U Divkovića krajnje osoban, individualan, stilski osobit, svjež, autentičan i neponovljiv, čak i kad su izvori njegovih priča ili propovijedi više nego identifikantni.

6.

Te Divkovićeve književne vrijednosti, odčitavane u njegovu vremenu i iz poetike njegova vremena, a onda valorizirane snažnim Divkovićevim utjecajem u desetljećima nakon njega, učinile su ga i čine rodonačelnikom „pisaoca bosanskih“. Ne samo u domeni retorike, nego i u domeni pripovjedne književnosti, ali i u pojedinim segmentima onoga što je pjesništvo, pa i scensko-dramska, tj. prikazivačka dimenzija književnosti.
Nedvojbenu vrijednost njegovim je pričama, kao dijelu propovijedi (besjeda) ili pripovijedi (prilika), dalo njihovo ponarodnjenje, pričanje na način narodnog kazivača. Dakle, Divkovićeva recepcija tog modela i njegovo potpuno ukorijenjenje u narodnu tradiciju, omogućila je potom da njegove besjede i prilike budu prihvaćene kao domaće, koje se pripovijedaju ili mogu pripovijedati uz kućna ili pastirska ognjišta kao svojevrsna bosanska „božanstvena komedija“, bosanski varijetet priča o raju, paklu, čistilištu... To bi svakako bilo nemoguće da Divković nije imao dar (urođen i naučen!) uhvatiti i trajno držati ritam narodnog pripovijedanja, njegov leksik, sintaksu, praviti zanimljive i intrigantne parabole, i sve to recipijentu upakirati kao iznimnu stilsku poslasticu.
Stoga nimalo ne čudi da su Divkovićeve knjige izišle u toliko izdanja, da su ih potom prepisivali popovi glagoljaši po Dalmaciji i dalmatinskim otocima, da su ih podjednako čitali njegova subraća bosanski franjevci, ili do stanovite mjere obrazovani trgovci u sarajevskom Latinluku gdje su napisane, ali i tek opismenjeni pastiri uz stada po bosanskim vrletima, ili da su vjernici ispravljali svećenike koji bi se poneku od besjeda ili prilika drznuli preinačiti, skratiti ili neadekvatno interpretirati za nedjeljnih propovijedi, otprilike onako kako danas i najmanje dijete ispravi oca ili majku koji mu uz uzglavlje prije spavanja po 101. put priča jednu te istu bajku, a ako mu je slučajno ne priča posve identično kao prethodnu noć.
Ta „valorizacija“ po kojoj ono eminentno autorsko, potom putem Divkovićeva „u jedno stisnuto i složeno“, postaje narodnom svojinom, gotovo anonimnom književnošću, najveći je kompliment svakoj literarnosti. A ona je do naših vremena, unatoč beznačajnosti Divkovićeva djela u usporedbi s recentnim djelima tadašnjih europskih književnosti, sačuvala i donijela ime i književnu vrijednost Divkovićevu da naših dana. Da je to na našim prostorima uopće bila kadra, Divkovićeva je književnost ipak morala biti „kruh svagdašnji za ljudsku dušu“, kako je književnost okarakterizirao talijanski književnik devetnaestoga stoljeća Francesco Guerazzi.