Thierry Léger
Pisanje kao medicina

Jednoga dana možda ćemo znati da nije postojala umjetnost, nego samo medicina.
J.-M. G. Le Clézio, Haï.

Produženi Le Clézioovi boravci u panamskom Dariénu između 1970. i 1974. godine, tijekom kojih je živio s Indijancima iz plemena Embera i Waunana, bili su za njega pravo otkriće 1). Otkriće jednog načina života i jednog shvaćanja umjetnosti. Pošto je prisustvovao obredu magijskog liječenja kod Embera, Le Clézio izjavljuje: “Jednoga dana možda ćemo znati da nije postojala umjetnost nego samo medicina” (Haï, 7). Iako pisac postaje svjestan terapeutske dimenzije umjetnosti usred panamske tropske šume, ja tvrdim da je Le Clézioovo pismo uvijek imalo terapeutsku komponentu, koja se u njegovu djelu očitovala u različitim oblicima. Pokušat ću istražiti različite fasete tog terapeutskog pisma, koje prikazuje likove mučene individualnim ili kolektivnim konfliktima, likove koji traže izlaz da bi živjeli u skladu sa samima sobom i svojom okolinom.
Može se govoriti o terapeutskoj perspektivi ako se pismo upisuje kao odgovor na stanje krize, nelagode ili neke napetosti, koja može uključivati jednu ili više osoba, njihove međusobne odnose ili njihov odnos prema svijetu. Jednostavnije, reći ćemo da sukobi koji pogađaju Le Clézioove likove pripadaju trima kategorijama: egzistencijalni sukobi, društveni sukobi, obiteljski sukobi, a sve tri kategorije mogu biti i spojene. Sukobi će poslužiti kao osnova za razvoj jednog književnog djela koje ne želi biti zabavno nego smirujuće. Za razliku od mnogih pisaca kojima je čin pisanja sinonim za patnju i tjeskobu – sjetimo se glasovite tjeskobe pred bijelom, neispisanom stranicom – Le Clézioovo pismo ima izvor u frustraciji ili tenziji, ali se definira kao oslobađajuća aktivnost, kao izvor ravnoteže i jamstvo sklada. “Pisanje je za mene ponovno uspostavljanje sreće 2)”, izjavljuje u razgovoru vođenom sa Sylvie Genevoix nakon izlaska romana Onitsha.
Iako je Zapisnik prvi roman koji je objavio, poznato je da je počeo pisati vrlo rano i da odonda zapravo nije nikad prestao. Od djetinjstva čini se da pisanje igra terapeutsku ulogu, jer pomaže mladom Le Cléziou da pobjegne od stvarnosti, otvarajući mu vrata idiličnog imaginarnog. Tako je već od ratnih godina – epizoda o kojoj govori Ourania najavljuje Danielovo dolaženje do pisma – i za vrijeme prvog putovanja u Afriku brodom Surabaya, koje ga vodi u Nigeriju, gdje će sresti svog oca (opis tog putovanja odgovara prvom dijelu Onitshe). Prisjećajući se tog nezaboravnog putovanja preko mora, Le Clézio kaže: “Ne znam jesam li se promijenio, ali otada sam vrlo rijetko doživio osjećaj užitka i punine koji me je ispunjavao dok sam pisao te dvije knjižice. Možda zato što sad više nisam zatvoren u brodskoj kabini i neću ponovno naći svog oca, i više me ne muče sva ta pitanja 3).” Zapisi iz djetinjstva mogu se, dakle, smatrati nekim oblikom bijega u imaginarno, da bi se umaknulo zastrašujućem svijetu rata ili nemiru izazvanom otkrićem Afrike, a osobito oca, tog stranca koji će prekinuti povlaštenu vezu majka-dijete. Rat i boravak u Africi bit će, uostalom, prema priznanju samog autora, ključni trenuci njegova djetinjstva, bez kojih možda ne bi postao pisac 4).
Sa Zapisnikom nalazimo se pred romanom koji se bavi egzistencijalnim problemima protagonista po imenu Adam Pollo. Taj lik, avatar autora, pati od amnezije, asocijalan je, sklon napadajima nasilja i odvojen od svijeta ljudi. Njegova nelagoda odraz je nelagode njegova tvorca. Le Clézio, zaista, izjavljuje Gérardu de Cortanzeu da se okrenuo književnosti iz sklonosti ili želje, ali i “zato što je ona kompenzacija za mnoge frustracije 5)”. Iako Zapisnik prikazuje lik koji se osjeća loše u svojoj koži, pismo je nasuprot tome parodijsko, čak ludičko, i sve ukazuje na to da ono omogućava liku da kompenzira svoju nelagodu. Od prve rečenice romana ulazimo u jedan drugi svijet: “Bio jednom, u vrijeme pasjih vrućina...” Ta formula upućuje na bajku, i ruga joj se, da bi privukla pozornost čitatelja, ali i da bi se distancirala od književnosti. U svojem pismu-predgovoru upućenom Georgesu Lambrichsu, Le Clézio opisuje svoj književni projekt sljedećim riječima: “...volio bih da se moja priča shvati kao totalna fikcija /.../ To jest kao ono što bi se u krajnjoj liniji moglo nazvati romanom-igrom, ili romanom-puzzleom.” Le Clézio zaista uspostavlja ludički odnos sa svojim čitateljem stvarajući lik Adama Polla, koji priziva lik prvog i posljednjeg čovjeka. Izgubivši pamćenje na neobjašnjen način, Adam se useli u napuštenu kuću, doživljava iskustva stapanja s materijom, i toliko se odvaja od društva da ga zatvaraju u psihijatrijsku ustanovu. Taj roman otkriva duboku ezgistencijalnu nelagodu kroz jaz koji karakterizira odnose lika s roditeljima i društvom uopće. A znamo da Le Clézioove mladenačke godine u Nici nisu baš bile lake. S jedne strane, nakon povratka iz Nigerije 1949. godine, ponovno se našao kao stranac u tom gradu; s druge strane, povratak oca nekoliko godina kasnije, učinio je to razdoblje njegova života još težim i tad se zatvorio u sebe, tražeći utočište u knjigama i pisanju 6). Oslobađajućem pisanju, kao što ističu mnogi dijelovi Zapisnika. Tako, u jednom od pisama upućenih “/mojoj/ dragoj Michelle”, pošto je iznio svoja razmišljanja o tome što bi mogao raditi kad stignu zima i hladnoća, Adam Pollo dodaje:
Ali radije mislim o onome što bih mogao raditi ako me ostave na slobodi...
Na primjer, mogao bih nositi crninu, s crnom trakom na sivom odijelu hodao bih ulicama i ljudi bi mislili da sam izgubio nekoga iz svoje obitelji, nekog bliskog, nekog rođaka, majku. Slijedio bih sve sprovode...
Mogao bih i putovati; odlazio bih u mnoge gradove koje ne poznajem, i u svakom bih gradu našao nekoga s kim bih se sprijateljio. Onda bih se, poslije, vraćao u te gradove: ali namjerno bih odlazio tamo upravo onih dana kad bih bio siguran da neću sresti tog prijatelja /.../. To što sam ti rekao samo su dvije od bezbroj ideja; jer smislio sam mnoštvo različitih kombinacija za život u društvu. Mogao bih bolovati od elefantijaze, a to se, primijetio sam, ljudima uvijek gadi i drži ih na distanci. (133-135)

Smrt, putovanja tijekom kojih je siguran da neće sresti svoje prijatelje, bolest, to su misli koje, među ostalim, zaokupljaju Adama Polla kroz cijeli roman. Adam je bacio svoj motor u more da bi ga držali mrtvim (13). No, ne možemo ne primijetiti ludički karakter tih primjera i ironičnu vedrinu tog pisma. Adam Pollo, kao ni Le Clézio, ne shvaća sebe ozbiljno, iako sebi postavlja pitanja koja jesu ozbiljna. Na kraju romana, kad je Adam smješten u psihijatrijsku bolnicu, on pokušava studentima psihijatrije objasniti besmislenost njihove dijagnoze, koja nema nikakve veze s problemima s kojima se on pokušava suočiti. Zatim se povlači u šutnju, vraćajući se u prošlost, sve do majčine utrobe, i postižući tako stanje duboke harmonije. Na isti način, Adam umnožava iskustva stapanja s materijom ili životinjama (oblaci, pas, majmunica), iskustva koja uvijek predstavljaju trenutke najveće sreće. Dnevnik koji vodi Adam odražava i njegovo traženje ravnoteže. Neke riječi, precrtavanja, rasprskavanja teksta upisuju se na papir kao slika borbe koja podsjeća na bezrazložno nasilje kojem, čini se, podvrgava svoju prijateljicu Michelle, ili na okrutno ubojstvo štakora kojega jednog dana nalazi u vili u kojoj se bespravno nastanio. U tom djelu, jezik razuma i sâm predstavlja barijeru koja nas dijeli od sreće.
Problemi u vezi s jezikom često se pojavljuju u Le Clézioovim prvim djelima, kao da jezik, a osobito zapadni diskurs, kojim vlada razum, ne samo da nije uspješno sredstvo komunikacije, nego zapravo onemogućava neposredan pristup drugim ljudskim bićima i dodir s materijom. Upotreba neke riječi, koja isključuje mnoštvo drugih i time kao da sužava područje mogućnosti, predstavlja ograničavanje, a ne puno i potpuno otvaranje prema svijetu. Čini se ipak paradoksalnim da Le Clézio, plodan autor, koji je od Zapisnika do danas objavio više od četrdeset knjiga, javno ističe poteškoće s jezikom. Zapravo, mora se suočiti s poteškoćama jednakim onima s kojima su se susretali pisci Novog romana i filozofi dekonstrukcije. Ako jedan od temeljnih pojmova dekonstrukcije, koji je prije više od dvjesto godina iznio Rousseau, a prije nekoliko desetljeća ga preuzeo Derrida, tvrdi da je pismo, za koje se čini da mora fiksirati jezik, upravo ono koje ga krivotvori 7), ne mislim da iznevjeravam Le Clézioovu misao kad tvrdim da se jedna od središnjih ideja koja određuje njegovo djelo može sažeti na sljedeći način: “Jezik koji omogućuje smještanje čovjeka u svijetu, upravo je ono što ga od njega udaljuje.”
No njegovi napadi na jezik postupno će se ublažiti, kao da mu sama činjenica da je potaknuo neke probleme inherentne pismu omogućuje da ih riješi, ili barem da ih nadiđe, kao što naznačuje širenje tema koje se pojavljuju u romanima iz zrelog razdoblja. Le Clézio se od problema povezanih s jezikom udaljuje početkom sedamdesetih godina, a u to doba će se promijeniti i sukobi kojima su izloženi protagonisti, nadilazeći stadij samo jednog pojedinca – “ogledala autora” – i proširiti se na više osoba koje žive u raznim razdobljima, pa i na cijelo društvo.
To traganje za harmonijom bitna je sastavnica Le Clézioova pisma, kao što je povjerio Jean-Louisu Ezineu: “Ne mogu zamisliti pisanje drukčije nego kao traganje za ravnotežom. Doduše, kad bih uspio naći tu ravnotežu, mislim da više ne bih osjećao potrebu za pisanjem. 8)” Iako ta izjava potječe iz 1988. godine, čini se da se može primijeniti na cjelokupno djelo, najprije, u prvim romanima, bez sumnje na nesvjestan način, a zatim jasnije nakon susreta s Indijancima u Meksiku i Panami. Romani iz razdoblja od 1963. do 1973. napučeni su likovima koji odbacuju zapadno mišljenje i zapadnjački način života, ponekad silovito. To je slučaj s J.H.H. (Jeune Homme Hogan – Mladi Čovjek Hogan) u Knjizi bjegova: “Više nisam sin grčko-rimskog svijeta. Ne mogu više pripadati njegovoj rasi. Ne znam više ništa o njemu. Jučer je, bez sumnje, svijet umro mirno, sjedeći u svojem naslonjaču. /.../ Ja sam vrlo loš sin koji više ne poštuje svojeg mrtvog oca. Tvoji su ratovi bili uzaludni, tvoji su zakoni bili samo privid, to dobro znam. Ja sam loš sin koji se smije, i piša po grobu svojeg mrtvog oca. Doviđenja, zbogom, nemam više oca, ne pripadam više svijetu” (249). Taj ispad odvest će J.H.H. /Hogana/ na putovanje svijetom. Ići će iz jednog nesretnog otkrića u drugo nesretno otkriće, iz samokritike u samokritiku, sve dok jednoga dana ne otkrije mirno selo Belisario Dominguez u Meksiku: “J. H. Hogan sjedio je toga dana u središtu sela u kojem je vladao mir. Vidio je da su na tom mjestu riječi prestale ranjavati. Nešto se tu, nekoć, dogodilo, nema tome davno. Nešto je otjeralo grubost, bijedu, zločin” (274). Opreka između nasilja modernog svijeta, opsesije vlašću i moći, osvajanjem, posjedovanjem, i mirnog i skladnog odnosa Indijanaca s njihovom okolinom jedna je od temeljnih karakteristika Le Clézioovih tekstova koji govore o Meksiku i panamskim Indijancima.
Nije nevažno napomenuti da je upravo u to doba pisac u nekoliko navrata boravio kod plemena Embera, u Panami. Tad je sreo posve drukčiju kulturu, a osobito jezik čija se funkcija bitno razlikuje od funkcije zapadnog jezika. U svojem eseju Haï, posvećenom kulturi plemena Embera, Le Clézio inzistira na činjenici da su Indijanci nepovjerljivi prema jeziku i da su škrti na riječima, bojeći se da ih one ne izdaju. On otkriva da nisu Indijanci ti koji vladaju jezikom, nego da same riječi imaju moć nad ljudima i skrivenim silama koje ih okružuju. Zato za Indijanca pjesma ima ključnu ulogu u važnim događajima života, na primjer u obredima liječenja i općenju s bogovima. Pjesma omogućuje da se umilostive zli duhovi i uspostavi veza s precima i dobrim duhovima. Pjevanje, slikarstvo, ili općenitije, bilo koji oblik umjetnosti, nisu nikad slučajni i nastoje održati ravnotežu između raznih sila koje upravljaju svijetom. Ta potraga za ravnotežom značajka je koja upravlja svim oblicima ponašanja, postupcima i stvaralaštvom Indijanaca. Le Clézio iznosi hipotezu prema kojoj svako umjetničko stvaranje proizlazi iz karakterističnog kretanja čije tri faze odgovaraju trima etapama odvijanja obreda magijskog liječenja Embera Indijanaca: “Inicijacija 9), Pjesma, Egzorcizam”. No, iako držim pojednostavljenim mišljenje da svako umjetničko stvaranje slijedi taj proces, čini se zaista da Le Clézioova djela odlučno teže traganju za ravnotežom, da su na neki način medicina, to jest umjetnost liječenja bolesti koje pogađaju stvaraoca i njegova djela. U Meksičkom snu Le Clézio nas podsjeća na ulogu koju igraju ravnoteža i sklad u kulturama američkih Indijanaca: “Ali treba se prije svega sjetiti pitanja, tada nepoznatog u Europi, a koje je za nas, danas, dobilo životnu važnost: onoga sklada između čovjeka i svijeta, ravnoteže između tijela i duha, jedinstva između individualnog i kolektivnog, na kojima se temeljila većina indijanskih zajednica “ (244) 10). I nekoliko stranica dalje: “Zbog toga nije slučajno da naša zapadna civilizacija ponovno otkriva filozofske i religiozne teme američkih Indijanaca. Zato što se našao u poziciji neravnoteže, zato što je dopustio da ga povuče za sobom vlastito nasilje, čovjek Zapada mora ponovno pronaći sve što je činilo ljepotu i sklad civilizacija koje je uništio” (247) 11).
Upravo od te važne faze boravaka kod indijanskih naroda Paname i Meksika, Le Clézioovo pismo radikalno će se promijeniti, prelazeći iz jetkog, pa i agresivnog stila, osobito u odnosu prema jeziku (Zapisnik, Potop, Materijalna ekstaza, Knjiga bjegova, Rat, Divovi) na poetičnije pismo, smireniji stil, iako sukobi između društava ili ljudskih grupa ostaju u središtu problematike njegovih djela. Sukob između američkih indijanskih kultura i zapadne kulture u vrijeme španjolskog osvajanja, kakav je zapisan u Proročanstvima Chilama Balama i Izvješću iz Michoacana, ili kakav je izložen u Meksičkom snu i Pjevanoj svečanosti, otkriva prije svega uništenje načina života američkih Indijanaca utemeljenog na razvoju skladnog odnosa između ljudi i njihove okoline. Taj odnos nesigurne ravnoteže – koji će Le Clézio doživjeti s Indijancima u Panami, osobito prigodom sudjelovanja u obredu magijskog liječenja, o kojemu govori na početku Pjevane svečanosti – predstavlja ključan element za razumijevanje promjene književnog stila koja se pojavljuje u to doba: “Htio sam govoriti o pjevanoj svečanosti zato što me je sudjelovanje u tom obredu potpuno promijenilo, promijenilo je sve moje ideje o religiji, medicini, i onom drugom aspektu vremena i stvarnosti koje nazivamo umjetnošću. Nakon tih svetkovina postalo mi je jasno da nema potpunijeg i znakovitijeg izraza, čija svrha nije samo kurativna, nego je i traganje za izgubljenom ravnotežom, traženje univerzalne istine. Pjevanom svetkovinom američki Indijanci pokazali su mi takvo savršenstvo forme, takvu snagu izraza, da nikad ne bih mogao naći ništa što bi bilo iznad nje” (22-23).
Ta potraga za ravnotežom i univerzalnom istinom ubuduće će biti prisutna u mnogim djelima. Dok su prvi romani isticali probleme svijesti i ja, od knjige Mondo i druge priče Le Clézioovo terapeutsko pismo udaljuje se od tih pitanja i usmjerava prema drugom, prema marginalcima, isključenima, pobijeđenima, pokazujući da oni imaju u sebi neusporedivo bogatstvo, jedan način bivanja u svijetu uravnoteženiji od načina života zapadnih društava. Pred nama je sad pismo koje razotkriva nepravde, ali i pokazuje put prema drukčijem životu, možda jednostavnijem, ali prije svega skladnijem, u dodiru s prirodom. Tako nam Mondo, dječak došao niotkuda, koji traži nekoga tko bi ga htio usvojiti, nije prikazan kao biće slomljeno nesrećom. Naprotiv, on zrači srećom i privlači ga ljepota krajolika i svjetlosti:

Već odavno je Mondo želio otići do vrha brežuljka. Često ga je gledao iz svojih skrovišta na obali mora, sa svim njegovim stablima i lijepom svjetlošću koja je blistala na pročeljima vila i sjala na nebu poput aureole. Upravo se zbog toga htio popeti na brežuljak, jer se činilo da stepenasta staza vodi do neba i svjetlosti. Bijaše to zaista lijep brežuljak, tik iznad mora, i Mondo ga je gledao dugo, ujutro kad je još bio siv i dalek, navečer, čak i noću, kad je blistao svim svojim električnim svjetlima. Sad je bio zadovoljan da se penje po njemu. /.../
Onda je Mondo stigao pred vrata Kuće Zlatne Svjetlosti. /.../
Najljepša od svega bila je svjetlost koja je obavijala kuću. Zbog nje je Mondo odmah dao to ime kući, Kuća Zlatne Svjetlosti. Svjetlost sunca kasnog popodneva imala je vrlo blagu i mirnu boju, boju toplu poput jesenjeg lišća ili pijeska, koja vas je preplavljivala i opijala. Dok je polako išao pošljunčanom stazom, Mondo je osjećao svjetlost kako mu miluje lice. Bio je pospan i srce mu je kucalo usporeno. Jedva je disao. (241-243)

Le Clézio ovdje sugerira sreću i mir što ih osjeća slobodno dijete u dodiru s prirodom. Pismo briše sve boli koje bi malo siroče moglo osjetiti u nekom drugom kontekstu. No ta je sreća kratkotrajna, jer će Služba za socijalnu skrb pokupiti dijete i ono će izgubiti svoju slobodu. Službe koje bi trebale vidati rane društva mogu paradoksalno biti odgovorne za još veće nesreće.
Nakon Monda i drugih priča u Le Clézioovim knjigama uvijek nalazimo traganje za ravnotežom, ali se ono sad odnosi na bića koja su živjela na drugim mjestima i u drugim vremenima. Pisac se, naime, opredjeljuje za teme koje ga zaokupljaju a da im on nije izravno središte. Okreće se svojim precima, u Tragaču za zlatom ili Karanteni, svojem djetinjstvu, u Onitshi, ili situacijama koje se tiču cijelog društva, u Pustinji.
Alexis, protagonist i pripovjedač Tragača za zlatom, opisuje svoj život, koji se u mnogim točkama podudara sa životom autorova djeda. Odbijajući kolonijalni režim koji vlada na otoku Mauricijusu, on napušta sve i odlazi na Rodrigues. To napuštanje otoka Mauricijusa upućuje na Alexisovo odbijanje da sudjeluje u sukobu koji suprotstavlja kolone domorocima. Tad se pokušava brzo obogatiti ne eksploatirajući nikoga, tražeći blago koje su davno ostavili gusari. Njegova se pustolovina može usporediti s pustolovinom njegova oca, koji se pokušao obogatiti gradnjom hidroelektričnog generatora, koji je, tek što je bio postavljen, odnio uragan. Alexis će slijediti svoju tlapnju na Rodriguesu nekoliko godina, koje su obilježile poneka nada i mnoštvo razočaranja. Za vrijeme Prvog svjetskog rata odlazi na francuski front. Zatim se vraća na Rodrigues, i ondje napokon otkriva da bogatstvo života nije u zlatu koje možemo posjedovati, nego u svijetu koji nas okružuje. Otkriva ljepotu otoka i mora, simfoniju boja koju stvara sunce, čudesnu ljepotu mlade Manaf, dok mu Ouma pokazuje put prema slobodi otkrivajući mu vezu koja spaja svako biće i svaku stvar sa cijelim svijetom.
Alexis, taj čovjek mučen žestokim sukobima, s godinama će uspjeti postići jedan oblik ravnoteže i dati smisao svojem životu. Možemo dakle reći da se uspio ne samo osloboditi zla koje ga je uništavalo iznutra, kao što rat uništava narode koji u njemu sudjeluju, nego se i oporaviti od nesreća i boli koje mu je zadalo tadašnje kolonijalno društvo. Primijetit ćemo da kod Le Clézioa, kad je neki pojedinac izvrgnut unutrašnjim tenzijama, ili kad su njegovi odnosi s okolinom negativni, samo on može pronaći lijek za tu neravnotežu. Može, naravno, dobiti pomoć – to je slučaj s Alexisom, koji uspijeva preživjeti zahvaljujući Oumi -, ali najvažnije je njegovo vlastito osvještavanje. Samo mu ono pruža pretpostavke za preobrazbu i novo buđenje za svijet. I tu, svojim pripovjedačkim umijećem, Le Clézio uvodi čitatelja u Alexisov svijet, koji, konfliktualan u početku, postaje postupno svijet mira. Na posljednjoj stranici romana Alexis se sprema ukrcati na brod koji će ploviti beskrajnim morem. Tako otvara put čitatelju, dajući mu da izabere vlastito putovanje.
U Tragaču za zlatom Le Clézio se, dakle, premjestio u vremenu i prostoru da bi se bavio temom do koje mu je stalo: Alexisov život podsjeća ga na život vlastitog djeda. Čitajući taj roman, osjećamo da je senzibilitet autora vrlo blizak senzibilitetu njegova junaka, a to uostalom potvrđuje činjenica da je Le Clézio i sam otišao provesti neko vrijeme na Rodriguesu u potrazi za tragovima što ih je ostavio njegov predak, i da je držao potrebnim objaviti izvještaj o tom boravku (Putovanje na Rodrigues). Razlika između stvarnog i imaginarnog se briše da bi prepustila mjesto neodređenom prostoru u kojem svatko može rekonstruirati vlastitu priču.
U Onitshi, romanu autobiografskog karaktera, Le Clézio pripovijeda priču mladog Fintana koji se, u pratnji svoje majke Maou, odlazi pridružiti svojem ocu Geoffroyu u Africi. Sve troje protagonista imaju svaki svoj san, koji se, nažalost, pokazuje vrlo dalekim od stvarnosti. Bilo da je riječ o uvjetima putovanja na brodu Surabaya, koji će ih iz Bordeauxa prevesti u crnu Afriku, ili o ozračju koje vlada u kolonijalnom društvu, ništa ne odgovara onome što su zamišljali. Opet nalazimo situaciju tipičnu za Le Clézioa, u kojoj su likovi u neskladu s društvom. Svaki od članova obitelji nastojat će se odvojiti od svoje okoline i svoje kulture, da bi mogao uspostaviti vezu sa svijetom domorodaca. Geoffroy će čak htjeti otići i dalje i počet će tražiti mjesto od kojega je sve moguće. To putovanje prema novoj Meroji, mitskom gradu koji je utemeljila Egipćanka Arsinoe, odgovara Alexisovoj potrazi za blagom. I tu će junak naći samo istinu svoga bića, ali važno je upravo to da ta žeđ za apsolutom, ta potraga za čudesnim svijetom, omogućuje na kraju otvaranje jedne breše i otkrivanje jednog drugog obzorja, onkraj napetosti i sukoba svakodnevnog života. Nasuprot onome što izaziva rat i nasilje, postoji jedan oblik mogućeg odvajanja: imaginacija.
U Pustinji Le Clézio pripovijeda dvostruku priču o masakru pustinjskih plavih ljudi koji su izvršile francuske postrojbe u Agadiru 1912. i o životu mlade Lalle šezdesetih godina. Možda se upravo u tom romanu najviše osjeća smirujuće djelovanje njegova pisma. U tim dvjema pričama, usprkos strašnim i neljudskim uvjetima života, Lalla i njezini preci, plavi ljudi, uspijevaju sačuvati svoje naslijeđe i ponovno pronaći skladan život. Lalla, koja živi u jednom afričkom sirotinjskom naselju baraka, prisiljena je otići u izgnanstvo da bi se oslobodila pritisaka jednog čovjeka koji je želi oženiti. Njezin boravak u Francuskoj počinje u bijedi, a onda se iznenada pretvara u spektakularan uspjeh kad postane slavna cover-girl /djevojka s naslovnice/. No Lalla nije sretna u toj okolini koja joj je potpuno strana, i u kojoj se čini da su novac i seks svima jedina ili glavna preokupacija. Lalla ne traži ni slavu ni novac, nego vezu sa svojim svijetom, svojim djetinjstvom i precima. Vraća se u grad u kojemu je rođena i donosi na svijet djevojčicu. Njezin povratak u rodnu zemlju omogućuje joj da zaliječi ranu koja se otvorila u izgnanstvu. Rođenje kćeri osigurava joj prenošenje njezina kulturnog naslijeđa i sudjeluje u održavanju krhke ravnoteže njezina plemena, plemena posljednjih preživjelih plavih ljudi. Ti muškarci i žene pripadaju pustinji, stapaju se s njom. U romanu ih slijedimo korak po korak, iz stranice u stranicu, dok ih francuske postrojbe progone po nevidljivim putovima Sahare. Ritam rečenica, ponavljanja, pjesme i tišina, sve pridonosi tome da se izrazi jedinstvo i sklad koji vladaju u toj zajednici, neprestano izloženoj napadima stranaca i koju će na kraju uništiti topovi i meci. Unatoč tom pokolju, posljednji preživjeli nastavit će beskrajan put prema jugu i nestati “kao u snu”. Te riječi nalazimo u posljednjoj rečenici romana. Dvije priče, Lallina i priča plavih ljudi, završavaju dakle “kao u snu”. Unatoč svim stranicama punim nasilja, izrabljivanja i nepravde, imamo dojam da su ti muškarci i žene pravi pobjednici, jer su do kraja ostali ono što jesu i još znaju živjeti u skladu s negostoljubivim ali veličanstvenim mjestom kakvo je pustinja.
Kao odgovor na Pustinju, gotovo dvadeset godina kasnije, Jemia i Jean-Marie Gustave Le Clézio objavljuju Narod oblaka, knjigu koja govori o putovanju ususret Jemijinim precima, plavim ljudima iz doline Saguia el Hamra. To putovanje, koje nazivaju povratkom korijenima, drugi je način vidanja rana izazvanih egzilom. Egzilom Jemijine obitelji, ali i obitelji J.-M. G. Le Clézioa: “Mislimo na naše kćeri, koje su jednim dijelom također baštinice tog mjesta. Možemo li naći zemlju koju ne poznajemo, i ako možemo, hoćemo li u njoj naći nešto drugo osim slike? Jemijini roditelji, djedovi i bake, napustili su dolinu Saguia el Hamra, otišli su u plodne ravnice na sjeveru, u Taroudant, Marrakech, zatim u velike gradove u kojima su našli vodu, posao, trgovine /.../. Kao i predak J.-M. G. Le Clézioa, François, koji je jednoga dana napustio zaljev Blavet, luku Lorient i otisnuo se u pustolovinu na brigu Le Courrier des Indes na putu za l'Ile de France, i više se nikad nije vratio” (76). No, unatoč osvajanjima i utjecajima zapadnog svijeta, Jemia i J.-M. G. Le Clézio otkrivaju na tom putovanju prije svega jedan slobodan narod koji je ostao vjeran svojim tradicijama i nastavlja živjeti u suglasju s pustinjom (116-117).
Cijelo Le Clézioovo djelo prožeto je nastojanjem da preusmjeri energije, da ublaži bolne napetosti i izliječi rane, pokazujući da običan, slab čovjek često vodi uravnoteženiji i istinitiji život nego što ga vodi jak čovjek. U svojim esejima o Meksiku Le Clézio na izvanredan način analizira različite konstruktivne ili destruktivne sile koje djeluju u tom društvu. Isto tako, u svojoj biografiji neusporedivog para meksičkih slikara Diega Rivere i Fride Kahlo, živo pripovijeda kako dvoje umjetnika oprečnih osobnosti, mogu ponekad uništiti jedno drugo, ali se i uzajamno obogatiti posredstvom umjetnosti i doseći trenutke najveće sreće. Bilo da je riječ o romanima ili esejima, uvijek je potraga za stanjem nemoguće ravnoteže ona koja daje polet djelu.
Život u modernom društvu za Le Clézioa je izvor neravnoteže. Pisanje mu otvara vrata jednog drugog svijeta, koji, iako je daleko od savršenstva, ipak pruža pogodno tlo na kojemu su moguće duboke radosti. Možemo dakle reći da Le Clézioovo pismo ima terapeutsku funkciju. Njegovi učinci se, naravno, odnose na autora, ali se mogu prenijeti i na čitatelja, kad potonji uspije napustiti obale vlastitog svijeta i otisnuti se u svijet koji mu nudi pisac. Da bi olakšala taj prijenos, Le Clézioova djela uvijek razvijaju stupanj slobode i širinu obzorja koji potiču čitatelja da stvori vlastiti prostor, polazeći od elemenata koje mu pruža tekst.

Bilješke:

Vidi Gérard de Cortanze, J.-M.G. Le Clézio: Vérités et légendes. Le nomade immobile, Paris, Editions du Chêne, 1999, str.107-108.

J.M.G. Le Clézio, Razgovor sa Sylvie Genevoix, Ici Paris, 22. travnja 1999, str. 44.

G. de Cortanze, J.-M.G. Le Clézio: Vérités et légendes, op. cit., str. 46-47.

Ibid., str. 52.

Ibid., str. 62.

O kompliciranom odnosu otac-sin, vidi G. de Cortanze, op. cit., str. 54; J.-M. G. Le Clézio, L'Africain, str. 20, 27, 39; Onittsha, str. 57, 71.

Jean-Jacques Rousseau, Essai su l'origine des langues, 1781, poglavlje 5.

Usp. Ailleurs, Razgovori s Jean-Louis Ezineom, Paris, Arléa, 1995, str. 125.

Primijetit ćemo da se u djelima Haï, Pustinja, Pjevana svečanost i mnogim drugim Le Clézioovim pričama, inicijacija protagonista ili autora pojavljuje u viševrsnim oblicima – duhovna inicijacija, spolna inicijacija, upućivanje u obred magijskog liječenja, u spajanje s prirodom. Ta inicijacija igra bitnu ulogu u razvoju pojedinaca, omogućavajući im da ostvare skladniji život. (O mnogovrsnim fasetama inicijacije, vidi Marina Salles, Etudes sur Le Clézio: Désert, Paris, Ellipses, 1999, str. 25-44).

Istaknuo autor. Vidjeti i Haï, koji prikazuje oprečnu ulogu što je ima umjetnost u društvima američkih Indijanaca i u zapadnim društvima.

Istaknuo autor.

CITIRANA DJELA J.-M. G. LE CLÉZIOA
LE CLÉZIO, J.-M.G i Le CLÉZIO Jemia, Gens des nuages, Paris, Stock, 1997.
LE CLÉZIO, J.-M.G., Le Procčs-verbal, Paris, Gallimard, 1963.
L'Extase matérielle, Paris, Gallimard, “Essais”, 1967.
Le Livre des fuites, Paris, Gallimard, 1969.
La Guerre, Paris, Gallimard, 1970.
Haï, Geneve, Albert Skira, 1971 (pon. izdanje “Champs”, Flammarion).
Les Géants, Paris, Gallimard, 1973.
Mondo et autres histoires, Paris, Gallimard, “Folio”, 1978.
Désert, Paris, Gallimard, 1980.
Le Chercheur d'or, Paris, Gallimard, 1985.
Voyage à Rodrigues, Journal, Paris, Gallimard, 1986.
Le Rêve mexicain ou la pensée interrompue, Paris, Gallimard, 1988.
Onitsha, Paris, Gallimard, 1991.
Diego et Frida, Paris, Stock, 1993.
Ailleurs, Entretiens avec Jean-Louis Ezine, Paris, Arléa, 1995.
La Fête chantée et autres essais de thčme amérindien, Paris, Le Promeneur/Gallimard, 1977.
L'Africain, Paris, Mercure de France, 2004.
Ourania, Paris, Gallimard, 2006.