Hanifa Kapidžić-Osmanagić
Midhat Begić juče i danas

Kad smo prije gotovo tri decenije, nakon njegove smrti (16. 11. 1983) okupljali svjedoke jednog života i djela, poznavaoce, saradnike i poštovatelje i pripremali broj časopisa „Izraz“ njemu posvećen, ispunjavalo nas je, toga se dobro sjećam, osjećanje nenadoknadivog gubitka. Danas, u povodu stogodišnjice njegovog rođenja (12. 07. 1911), nakon što smo, jednom više, iščitavali tog pjesnika eseja, mislim da dominira svijest o nemjerljivom dobitku. Djelo koje je ostavio Midhat Begić stameno je i nezaobilazno, na njega se pozivaju, u odnosu na njega određuju oni pisci, književni teoretičari i kritičari koji su svjesni svoga duga i nastoje da kroče stazama na koje im je on ukazao, - i dalje od njih-, jednako kao i oni koji u poletu ostvarivanja svojih zamisli definišu sebe kroz Begićevo djelimično poricanje ili omeđivanje njegovog uticaja. Midhata Begića privlačili bi i jedni i drugi. Begić je dobro znao da se do stvaralačke istine, one koja može voditi naprijed, ne može kročiti samo istim, istosmjernim putevima. U svojim stavovima naš teoretičar i rodonačelnik nije bio znanstveno sujetan: imao je onu rijetku a urođenu mogućnost distanciranja od samoga sebe, u polemikama nije istrajavao na apriorizmima, nego samo, i uvijek, ali onda do dna mogućeg zaključivanja, na argumentima.
Po formiranju je bio romanist, po vokaciji tragalac za istinama i mogućnostima književnosti, kao i umjetnosti u najširem smislu, sa zahvatanjem u cjelokupno evropsko teorijsko nasljeđe. No njegova domaja ostajala je francuska književna misao, koju je blisko poznavao i kojom se nadahnjivao. A u modernoj evoluciji zapadne književne misli poznato je mjesto i inovativnost stvaralačkih puteva jednog Montaignea, Voltairea, Bretona, Sartrea. Begićev razvitak, danas  je to razvidno,doticala je međutim, i određivala i ona misao što je prevazilazila modernizam, koji je usmjerio središnjicu njegovog stvaralaštva. Ta filozofska i antropološka misao imala je prethodničku ulogu krajem 20. vijeka i početkom 21, ona ostaje odredbena za postmodernu i poststrukturalizam u najrazličitijim njihovim vidovima, dominirajući prije u Americi nego u Francuskoj u kojoj se začela. Brojni su primjeri, koje bolje uočavamo danas u njegovim tekstovima, koji pokazuju Begićevu spontanu zainteresovanost i za takvu evoluciju, što se prepoznatljivije uočava osamdesetih godina u Francuskoj i drugdje, to jeste nakon Begićeve smrti.
Tako Begićeva evolucija u suštini dotiče predmodernu, vodi preko moderne, koja je ispunila njegovo djelo, do ruba postmoderne, koju nije, kao mnogi iz njegove generacije, porekao, gurnuo ustranu, anatemisao, jer u njemu je uvijek prevladavala radoznalost tragaoca za novim. On je u dodiru sa svakim novim djelom posjedovao dječju nevinost pristupa i pogleda, na svoj način bio kamijevski „prvi čovjek“. Bogatstvo njegovog jezika, raskoš stila, ljepota izraza bili su kod Begića vrhunski izrazi njegovog doba. Ali oči nije zatvarao ni pred čim.
Tako Begića pisca odlikuje otvorenost stava, upitnost misli, znatiželja, stalni dalji razvoj, odbacivanje same ideje o završetku i završavanju. „Istina djela“, na bazi izuzetne kulture i nepogrešivog ličnog ukusa, uvijek je njegove stavove uzvisivala iznad dogme bilo koje vrste. U skladu sa gonetanjem djela, Begić je dekodirao i etape svoje epohe, svog mjesta i vremena, znajući da su samo djela njihovi dubinski, rolanbartovski znakovi. Od osjećanja ljepote, preko spoznaje i osmišljenja umjetničkog djela – do vizije epohe: danas nam se čini da je upravo takav bio Begićev razvojni put.
Sve sigurnije kročenje ka istini teksta karakteriše sve Begićeve razvojne etape. One najprije pokazuju vidove akademske tradicije njegovog beogradskog studija, zajedno sa jednom mladalački lijevo orijentisanom socijalnom misli. Unutar toga uzor je Jovan Skerlić nasuprot Bogdanu Popoviću i njegovoj definiciji pjesme kao „cele lepe“ (što danas posebno neobično zvuči u usporedbi sa vladajućim carstvom fragmenta!). Ta generalna lijeva misao kod njega podrazumijeva implicitnu širu iskoristljivost individualnog umjetničkog čina. Zatim se njegova lijeva društvena orijentacija precizira kao marksistička, koja međutim nikad ne podrazumijeva postojanje neke aberantne marksističke umjetničke estetike.
Što se tiče širokog političkog stava i konkretnog poimanja odnosa društvenih snaga u svijetu pred rat, Begić u svom djelu ispisuje, gotovo filmski dramatično svoj minhenski, napadno vizuelni doživljaj nacističkog inferna. Na putu u Pariz, na studijski boravak, mladi profesor francuskog jezika morao se zaustaviti u Minhenu (ostao je bio bez naočala!) i do bola je frapiran slikom totalno militarizovanog svijeta: nigdje civila čak i mala djeca, u nacističkim uniformicama, disciplinirano marširaju kao mali vojnici. Ne dozvoljava se, ne postoji ni privid bilo kakvog slobodnog iskoraka. Što se tiče samog rata u njegovoj domovini, poznata je epopeja o ilegalnom radu u Sarajevu, ona o spasavanju jevrejske djevojčice, koja je postala jednom od kćeri njegove francusko-bosanske porodice, zatim ona o prelasku na slobodnu partizansku teritoriju, zajedno sa Mauricetteom Begić, kada je ostanak u Sarajevu postao životno opasan.
Begićevi studenti najupečatljivije svjedoče o novostima i duhovnoj svježini koju još mladi književni poslenik donosi iz Francuske u poratnim godinama. Godine su pedesete, krležijanska i nadrealistička borba za slobodu umjetnosti a protiv socijalističkog realizma na djelu je u bivšoj zajedničkoj državi, a situacija je najzapečaćenija u Bosni i Hercegovini. Begić kao pisac i nastavnik očarava svoje slušaoce, u prvom redu studente Filozofskog fakulteta, ali ne samo njih. Begić nastupa na javnim tribinama o književnosti, u Sarajevu formira svoju publiku. On piše za novine početkom pedesetih godina, naš kolega Predrag Matvejević uvjerljivo svjedoči o tome za naš skup, naročito je aktivan 1954, 1955. 1956, sa grupom zanesenjaka priprema posebno književno-kritičko mjesečno glasilo. Početkom 1957. biće to „časopis za književnu i umjetničku kritiku“ „Izraz“. Njegovi čitaoci i saradnici sjećaju se danas pokretačkih snaga „Izraza“ u borbi za jednu drukčiju književnost, njegovog pokrivanja cjelokupnog teritorija bivše države i prestiža koji ostvaruje u svim sredinama. Prenoseći novosti iz svijeta, „Izraz“ postaje tribina jednog novog angažmana, ali sada, u skladu sa dostignućima i potrebama vremena, angažmana drugačije vrste od onog čija je namjena da utiče na društvo, njegovu ideologiju i politiku. Taj djelimični dezangažman ustvari je angažman u umjetnost, i za umjetnost, onakav kakav je shvatio i definisao tek pozni Sartre, u ishodu svog sučeljenja sa Flaubertom.
Begić piše o francuskoj i našim književnostima, posebno o najnovijim teorijskim tumačenjima književnosti i umjetničkog fenomena općenito. Zanima ga slikarstvo. Opsjeda filmska umjetnost. Francuska iskustva projicira na svoju zemlju, na književnosti koje sve smatra svojima, u kojima traga za problemima i remek-djelima. On piše o „dvokrakoj“ srpsko-hrvatskoj književnosti. To je plan afirmisanja onoga što se najintimnije osjeća kao svoje i najtačnije definiše vraćanje dugova istraživačâ. Bez njihovih napora istraživači iz kruga drugih jezika ne mogu doprijeti do našeg stvaralaštva. Mauricette Begić će sada prevoditi na francuski najvažnija djela jugoslovenskih književnosti, Krležu, Selimovića, Lalića, Ristića, Ćosića... Zahvati teoretičara i značajne prevoditeljice suptilno se nadopunjuju.
Preferencije, privučenosti, lični izbori pred kojima se nađe Begić kreću se najčešće istim pravcem. Poznato variranje u izboru između Skerlića i Matoša rezultira njihovim begićevskim izmirenjem. Begiću je spontano bliži umjetnik riječi Matoš, ali Skerlićev rad kao i Skerlićev život izgledaju mu bliski njegovima. Analogan je Begićev odnos u okviru francuske književnosti, s jedne strane prema Camusu, s druge prema Sartreu. Camus ga opčinjava svojim književnim mediteranstvom, baršunastim jezikom svojih eseja. Sartre je za njega „fra diavolo“ („Oslobođenje“, 1954) koji ga iritira, mada je od početka svjestan važnosti pitanja koja on postavlja i tretira. A onda će ga Sartreove Riječi iz 1964, autobiografska analiza rađanja vlastite vokacije, kojoj takođe ne nedostaje „dijaboličnosti“, totalno oduševiti, jednako kao i njegovo odbijanje Nobelove nagrade, i donijeti u Begićevim očima prevagu nad Camusem. Nastavak analogija upućuje Begića prema Rolandu Barthesu i vodi od Sartrea ka strukturalizmu. Ali na skupu organizovanom upravo da se strukturalisti obračunaju sa Sartreom, kome Begić prisustvuje u Francuskoj, i koji opširno dočarava svojim čitaocima, beskrajno nadmoćno na njegovom kraju pobjeđuje Sartre, taj „mali, žgoljavi, razroki“ duhovni titan. Tako Sartre postaje jedan od pratilačkih Begićevih pisaca.
I sam se uspješno koristeći strukturom kao jednom od metoda književne investigacije, vodeći s druge strane, kako kaže, duge razgovore sa Barthesom, pozivajući ga u „Izraz“ na gostovanje i pišući o njemu, Begić će spontano smjestiti strukturu tamo gdje ona jeste i može biti korisna, ali ne podarujući joj pravo na isključivost. Kao i Derrida negdje u isto vrijeme (šezdesete godine; za Derridu je to 1967) Begić će ispisati glavne zamjerke strukturi kao sveobuhvatu: formalizam strukture nije u stanju da obuhvati ljepotu kao suptilni višak kojim emanira umjetnost. I Begićev, ali samo djelimični, otklon od Sartrea biće u vezi sa detektiranjem i obuhvatom ljepote; Sartre se ne bavi poezijom, ona je za njega izvan jezika (izuzetci su rijetki, kao ono čuveno Sartreovo valorizovanje crnačke poezije, o kome Begić piše, mada taj Sartreov čin ima i druge motive osim valorizovanja nove ljepote crnačke poezije). Na tom planu, kao što je poznato, Begić će se okrenuti i trajno prikloniti vizijama Gastona Bachelarda, koga će smatrati nedostižnim uzorom. Između književne teorije i osjećanja i detektiranja lijepoga, onog viška koji izmiče teorijama, Begić će uvijek na koncu optirati za ljepotu.

*

Midhat Begić u našoj književnoj teoriji i kritici promovisao je esej, i to ostaje kao jedna od njegovih najtrajnijih karakteristika. Možda Begić nije jedini koji je kod nas spontano tako pisao, ali Begić je osmislio i definisao žanr studijskog eseja, koji, u idealnom ostvarenju u sebi objedinjuje književnu nauku i književnu umjetnost. Esej mora biti ogledni primjer umjetnosti pisanja, što ga čini bliskim poeziji. On je obavezno i proizvod naučnog istraživanja fenomenâ u  piščevoj žiži, i ništa nije dalje od njega od neobaveznog pisanog čavrljanja i drilovanja nečijeg talenta. Begićevi veliki eseji magistralno udovoljavaju tim dvama zahtjevima.
Begić se i inače nadnosio nad odnose nauke i umjetnosti, izvan i iznad umjetnosti riječi.
„...Nauka je uvijek djelovala kao cjelina svojim posljednjim zaključcima...“, pisao je. „Nauka je istinita koliko i njena apstrakcija izvučena iz materije i u njoj provjerena. Istinita, mada u njoj nije sadržana sva istina“. Begić smatra da za poimanje čovjeka nauka nije dovoljna. „Istinska egzistencija je njena nedosežna granica“, kaže on. S druge strane, međutim, „umjetničko djelo je krajnji predmet ljudskog stvaranja namijenjen ne trenutku već trajanju. Umjetnost ne izražava biće već cjelokupnost njegova postojanja: zato djelo nije nosilac nikakvog zaključka, već samostalna organska cjelina“. (Raskršća III)
Pitanje angažovanja umjetnika, posebno pisca, dugotrajna je Begićeva preokupacija. Njegov konačni stav o tome stamen je i trajno validan. „Ma koliko bio ideološki opredijeljen, umjetnik mora oteti djelo od sebe i od svojih ljubimaca, od svojih predubjeđenja,“ jedan je na tom planu od najbitnijih Begićevih zaključaka. „Čak i kad su ta ubjeđenja istorijski i moralno opravdana kao što su bila Volterova, ona vode u apstrakciju čim stanu kao paravan prema životu i njegovu kretanju“. Na tom planu značajno je Begićevo razlaganje pojma dogme. Nasuprot dogmi, Begić je stavio u prvi plan, ali i lično primijenio ono što je baš on nazvao „istinom djela“, istinom čitanja. Dogmu međutim nije uvijek lako prepoznati, jer sve se može u nju preobraziti, sve može postati dogma kao sistem i zahtjev za statusom quo: navika, okoštalost, linija manjeg otpora, predubjeđenje; ali i vjernost već osvojenom, već voljenom: svako mirovanje dakle. Dogma je „raskol srca i uma“. U procjeni delikatnog pristupa pisanom umjetničkom djelu, bitno je sāmo djelo, a ne formula na kojoj je zasnovano. A istina čitanja zasnovana je na širokoj kulturi, njegovanom ukusu, kao i nužnom oprezu pred obmanom, na ličnoj kritičarevoj mogućnosti saobraženja sa tekstom, sa novim i iznenadnim, sa dinamikom kretanja. Dovoljno je pogledati čak i posljednje Begićeve eseje iz klinike naspram Montblanca i uvjeriti se da je sve to Begić bez napora mogao. Distanca prema sebi, kakvu je imao Gide, kakvu je imao Sartre, krasila je i Begića. Pišući o Borgesovom Alefupomenuće nedostatak vlastite kulture. Uz vaganje Camus-Sartre pomenuće učinak vlastite „duhovne provincije“. Primjeri su brojni.
Nakon što se oduševio novim mogućnostima investigacije djela u okviru strukturalističke kritike, pored zamjerke da ona ne doseže unikatnost viška ljepote, Begić je shvatio da analiza jedino i isključivo samog umjetničkog djela, ogoljenog od prigode koja ga je porodila i omogućila, nije dovoljna. Od potonuća u ambise čarobnice strukture Begića spasava svijest o nužnosti naučnog elementa u pristupu i čovjeku i djelu umjetnika, ono što će biti studijski vid njegove definicije eseja. Takvo je, naprimjer, jedno od posljednjih Begićevih zaranjanja u fenomen stvaralaštva Skendera Kulenovića.
Stoga je književna nauka, mada nedovoljna, uvijek nezaobilazna. Begić osjeća i prati novine svoje epohe, što ga ne sprečava da – suprotno i nekim današnjim istraživačima, u onom vaganju nauke i umjetničke činjenice, nasuprot nauci i njenim mijenama, valorizuje istinsko umjetničko djelo minulih epoha, ukoliko je ono postalo samostalna organska struktura iz koje zauvijek zrači istina o biti čovjeka i njegove conditio humana, ljudske sudbine.
Na svoj način Begić u vlastitoj evoluciji doseže do spoznaje o apsolutnoj neponovljivosti, unikatnosti, onoj kasnijoj deridijanskoj „idiomatičnosti“ u prvom redu pisanog umjetničkog djela. Stoga nema zastarijevanja ni prevazilaženja umjetnosti minulih vijekova. Jer „stvaranje je postalo čovjekov trijumf u kosmosu“. Tako ni upoređenje modernog filma sa produktima pećinskog čovjeka nije paradoksalno. „Film je stavio u pokret seriju slika kakvima je još pećinski čovjek ocrtavao svoj doživljaj svijeta“.

*

Navešću, između toliko brojnih, dva primjera spoznajnog demarša begićevskog studijskog eseja. U jednom od svojih znamenitih tekstova, koji obuhvataju veliki broj vidova teme, Begić problematizuje „Goyin idioma universal“ i veoma različite upotrebe čovjekove mogućnosti govora. Mada je on tu samo protočni primjer, Begić navodi čuvene stihove Branka Radičevića:

„Nikad nije vito tvoje telo /Ruka moja mlada obavila
/Nit' s u tvoju usnicu upila /Usna moja ikad čedo belo“.

Ti stihovi ilustruju za Begića „jaz koji književnu riječ dijeli od poslovne i prometne“:

„Nikakva poslovna riječ i govor ne može počivati na
odričnom vidu pojava. U pjesničkom govoru je odricanje
često samo estetska opruga, gotovo neuhvatljiva koliko i muzička prevlaka među riječima“.

A Radičevićev sonet, koji

„počinje nizom negacija nije, kao pjesma uopšte, toliko neprenosiv na neki strani jezik, koliko je neprevodiv na logički, diskurzivni izraz našeg sopstvenog jezika... Jer pjesnik je u četiri negativna stiha kazao sve što nije bilo, nije se desilo, ali je u njih ipak stavio i svoju promašenu mladost i čežnju, i tankovijastu siluetu žene koju je volio, poljubac do koga nikad nije došlo: taj poljubac u stihu je životna nemogućnost koju je pjesnik preobrazio u poetsku istinu, umjetnički oblikovao.“

Ova lapidarna analiza pjesničkog čina i njegove nezamjenjivosti, može poslužiti i kao primjer prepoznatljivosti Begićevog vlastitog stila. Drugi primjer je teorijski složeniji i ilustruje demarš Begićevog etapnog traganja za mogućnostima i nemogućnostima saobraženja različitih estetika. O ovom fenomenu Begić je višekratno pisao. Miroslav Krleža i Marko Ristić i nadrealisti s druge strane nastupaju zajedno ili istosmjernona planu njihovih društvenih angažovanja (međurat) ili onom koji je borba za pluralnu estetiku (nakon 1948. godine). Begić se pita da li i u kojoj mjeri se može govoriti i o paralelizmu poetika, mada ih naizgled sve razdvaja. U nizu upita, a povodom bh izdanja Povratka Filipa Latinovicza (1964) Midhat Begić pred svojim čitaocem dolazi do zaključka da je paralela između Krležine ars poeticae i nadrealizma bliska fenomenu složene estetike Lautréamonta: Begić će se tome odgovoru približiti preko niza složenih metafora: krležijanska metaforičnost lastavice (iz Filipa Latinovicza), lotreamonovskimorski pas, daju u približenju složenu metaforu lastavica-morski pas koju naizgled ništa ne opravdava. Begić ustanovljuje, međutim, da je dinamička energija Krležinog romana u potpunosti analogna energetici Maldororovih pjevanja. Istorodna prozna energija javila se kao ponovo rođena decenijama nakon ispisivanja Maldorora. To je istorodnost demonizma i njegovog izričaja, koji kod oba autora izvire iz njihovog suočenja sa demonom u njima samima, demonom kao mogućnošću čovjeka. Krleža je po Begiću na tom planu nasljednik Baudelairea, Dostojevskog (Zli dusi), ali i Lautréamonta, koji je, zna se, bio nikad nesvrgnuti uzor i duhovni preteča nadrealizma. Krležino odbacivanje društva u kojem živi rezidira u „jezgru slike“, ne snižavajući se do konceptualne eksplikacije. Za Krležu je čovjek nemoguć u nemogućem svijetu, koji je za njega građanski, za Lautréamonta je čovjek u svakom slučaju nemoguć kao čovjek, on je i demon i „morski pas“, dočaran jednom od najmoćnijih metaforičkih i dinamičkih vizija zapadne književnosti. Upravo takvu energiju, i kritiku, nadrealisti su prepoznali čak i implicitno zastupljenu u Krleži.
Kod Begića, koji je pronašao složeni odgovor za svoj višegodišnji upit, ova analiza može poslužiti kao primjer njegove intuicije, njegovog saobraženja sa tekstovima, unutarnjeg saglasja, a onda lucidnosti kojom je eksplicirao rezultate poniranja. A to poniranje u suštine velikog Krležinog romana sigurno je jedno od najznačajnijih u obimnoj literaturi o Krleži. Dok je za našu temu najkarakterističnije saglasje stila Begićevog eseja o Filipu Latinoviczu, poglavito njegove magistralne završnice, sa kretanjem i energijom, razornim dinamizmom Krležinog kao i Lautréamontovog stila.

* * *
Jedinstvena šansa naše književne teorije i kritike leži u tome što je njen stvarni moderni rodonačelnik bio širok, otvoren prema svemu novome što je pristizalo iz svijeta do njega: što je u tolikoj mjeri bio osjetljiv na ljepotu i tako bezuslovno vjerovao u budućnost književnosti i umjetnosti; što je umjetnički fenomen vezivao za samu bit čovjeka i njegovu definiciju, te što je, neovisno o nadolazećim tehničkim promjenama bio ubijeđen da čovjek samo dok živi i kroz umjetnost,opstaje u posjedu svoje suštine, svoje jedinstvenosti u (poznatom) kosmosu i svoje svijesti da bi gašenjem te želje i te nasušne potrebe polako prestajao biti čovjek. Taj rodonačelnik moderne teorije i kritike stvaralaštva shvatio je da svako pisanje, pa i ono teorijsko i kritičko može biti umjetnost a urođenim darom svoje vlastite vokacije ilustrovao i dokazao postojanje takve književnosti.
Snagom svoga genija on je odbijao svaki zastoj, svako stopiranje napredovanja uime neslaganja sa nekom novom teorijom ma kakva ona bila, te što je istina teksta, neposredni i neposredovani dodir sa tekstom kod njega uvijek bio prije i iznad svake teorije. A najvažnije je što je takvo uvjerenje prenio u budućnost nasljednicima u amanet, čak možda i onda kad sam više nije imao snage da otvara nove putokaze.
U suštini ovdje se radi o onom istom odnosu koji je analizirao u poređenju nauke i umjetnosti. Jer samo umjetnost prevazilazi svoje istorijsko vrijeme. I danas, i dalje u 21. vijeku, Begić opstaje i kao istraživač i književni naučnik, u silnim perturbacijamapoststrukturalizma svih vrsta, eksperimenata i mijena. Ali Begićeva spisateljska umjetnost opstaje i opstaće i iza njegove teorije, jer Begić je rasni pisac našeg jezika, pjesnik svoje esejističke proze. Begić je to znao, pa je vratnice svojih spoznaja široko otvarao pred nama i za nas, kao i za one koji dolaze. Svi smo mi, svjesni toga ili ne, dužnici Midhata Begića. Iza Begića kod nas je ostala plejada novih teoretičara, kritičara, istraživača, istoričara književnosti, esejističkih stvaralaca nove vrste. Svi se oni, svaki različito, vezuju i za njega , i nastavljaju i njegovo djelo. Ali žive i nastavljaju se i generacije Begićevih čitalaca: oni uživaju u poeziji Begićevog izričaja, u bogatstvu njegovog rječnika, u neobičnom preskoku između logičnih stepenika iskaza, izbacivanju sekundarnih ideja, njegovoj opčinjenosti ljepotom. Begićev esej čitaće se kao što će se čitati poezija današnjice ili kao što će trajati uzbuđenje pred umjetničkom slikom.
Uistinu, tek danas postajemo trajno svjesni nemjerljivog dobitka kakav u našoj kulturi predstavlja opus Midhata Begića.

Sarajevo, oktobar 2011.